![]() |
Pesma Nedelja otvara zbirku i odmah zapažamo da je pesma bez interpunkcije, imamo tačku samo na kraju poslednjeg stiha pesme. Tačka nije slučajno stavljena baš tu, ona označava i naglašava definitivni ishod koji se ponavlja. Takođe, tačka je potvrda iznete činjenice i autoritativno završavanje priče o tome da se planovi često ne izvrše, podložni su promeni i zaboravu - namernom ili slučajnom - što lirskom subjektu ne smeta. Ovde se uočava odlika autorkine poetike - odsustvo interpunkcije, tačnije, retka upotreba interpunkcijskih znakova. Iako su prisutni u dosta pesama, upotrebljeni su na samo nekoliko mesta
Nedelja nam donosi potvrdu o cikličnosti života, ističe činjenicu, i istinu, da je život večni krug, ponavljanje. Taj kružni tok života, ako se dobro zamislimo i razmislimo nekoliko minuta, krije u sebi prolaznost o kojoj najbolje piše Andrić u Prokletoj avliji. Kada kaže - promenila sam razmeštaj u dnevnoj sobi - to nije samo radnja koju je obavila i koju svako ponekad, ili često, obavlja, to je pokušaj prekida monotonije koju stvara svakodnevica, koju stvaraju svakodnevne, ustaljene radnje. Promena razmeštaja je i pokušaj promene ustaljene svakodnevice, pokušaj unošenja nečeg novog u dan. Lirski subjekt daje prednost spontanosti, iako ne negira važnost planiranja. Insistira na tome da je normalno i prirodno da se planovi promene, ali i da ih nemamo.
Sledeća pesma, pod nazivom Ada, veliča samoću. Lirski subjekt voli samoću jer je vidi kao štit od zlonamernih ljudi i njihove toksičnosti. Takođe, ovde su prisutni i simboli - u stihu lasta bi da leti, lastu poistovećujemo sa čovekom, a u sledećem stihu Južina je nosi nazad, vidimo da je naše povezivanje laste sa čovekom opravdano, jer južina simbolizuje ljude koji ne žele da uspemo i obeshrabruju nas. U ovoj pesmi postoje stihovi koji ukazuju na izdvojenost lirskog subjekta, na to da ona sama ide ispravnim putem, daleko od mase, što je približava cilju:
Letačica ne haje za vetrove
Ide svojim putem
Cilj tek naslućuje
Ovim stihovima nam poručuje da se ne plašimo da se izdvojimo iz mase i da, često, put kojim smo pošli, a koji smatramo ispravnim, zahteva da kroz njega prođemo sami. To što odbijamo da pođemo tamo gde ide većina, nikako ne znači da smo "promašili skretanje" i pošli pogrešnim putem - to znači da znamo šta želimo, da smo svesni svojih vrednosti i ne pristajemo na ono što smatramo lošim i da nije za nas.
Jasnoću duhovnog pada, u odnosu na letnji period, osećamo u pesmi Početak. Samopouzdanje pada, sve što bi se poželelo - sada je nevažno. Za druge se stavlja maska, dok je u duši nered, oluja, lom, bol - nastao bog nedostajanja leta. To nedostajanje dovodi do smanjivanja vedrine, a bol zauzima tron i proglašava sebe gospodarem.
Pesme Nema Zupca i Simbolizam se izdvajaju od ostalih, jedine imiaju rimu. Nema Zupca nam donosi kombinaciju parne i ukrštene rime. Međutim, uočava se izvesna izveštačenost, prividnost pokušaja da se popravi raspoloženje i obodri duh, čiji se pad oseća u prethodnim pesmama. To, slobodno možemo reći, nasilno proizvođenje melodičnosti, stvaranje zvučnosti, koja treba da razveseli, proizvodi suprotan efekat - dodatno naglašava duhovni pad, bol i teskobu. U pesmi Simbolizam nailazimo na specifičnu upotrebu rime. u prvoj strofi, koja se sastoji od četiri stiha, rimuju se samo drugi i četvrti stih - tako da je u pitanju okrnjena obgrljena rima. U drugoj strofi je nepotpuna obgrljena rima - rimuju se drugi i četvrti stih (SMRTI - PRTI), a kod prvog i trećeg se rimuje samo kraj reči (prašINE - daljINE). U trećoj strofi se ponavlja obrazac rimovanja prve strofe. Takođe, u ovoj pesmi primećujemo talasanje između iskrene želje da se bude dobro i duhovnog pada, koji je još uvek preveliki da bi dozvolio lirskom subjektu da se oporavi od teskobe i tuge, koje je izazvao završetak leta i koje su pojačane nedostajanjem. Na leoninsku rimu - kada se rimuju sredina i završetak istog stiha - nailazimo u pesmi Zbor, i to u samo jednomo stihu: Nosi ih STVARANJE kroz RAZARANJE. Ovde se lirski subjekt bori da letnja atmosfera nadvlada jesenju tugu. Takođe, vidimo da, uprkos tužnim mislima i tamnom tonu, Božja svetlost, kao što uvek čini, pronalazi način da proviri i razgrne tamu.
Tražila sam vreme za pisanje
Nema ga i nema
Bog pošalje oluju i kaže
Sedi i stvaraj
Napolju je zavejano
Nemaš kamašne i kuda ćeš bosa
Sneg ne trpi golotinju
Kao ni svet, uostalom
Pesma Prevrat nam je važna zbog funkcije tačke na kraju pesme. To nas vraća pesmi Nedelja, u kojoj je funkcija tačke ista kao u Prevratu, ali je ovde izraženija, jača - odlučnija. Naime, tačka na kraju ove pesme stoji kao znak odlučnosti i šalje poruku da je sve što je rečeno konačno, nema mogućnosti za povlačenje rečenog i pregovore. Nema mogućnosti za dodavanje još dve tačke, to bi značilo neodlučnost, nesigurnost i prostor za nove misli i rešenja - vuklo bi lirskog subjekta da ponovo oprosti.
Da lirski subjekt tone sve sublje i dublje, otrkriva pesma Ne budi se. Postaje očigledno da je lirski subjekt obuzet pesimizmom, beznađem i ogorčenošću. Ne vidi smisao bivstvovanja na ovom svetu i, prvi put, jasno vidimo da smatra boljim život u ononstranom, metafizičkom - što smo, do sada, samo naslućivali. Stiče se utisak da je to sve zato što je prošlo leto i što, i fizički i duhovno, olujni talasi nose sve pred sobom. Lirski subjekt je sve bliži uskakanju u Crnjanskovo Ništa.
Buđenje proleća nam donosi proleće kao ponovno rađanje i buđenje života. Ipak, da bi se rodilo, mora i da se umre. Život i smrt su delovi iste celine, ne mogu jedno bez drugog - uslovljavaju jedno drugo. Priroda i čovek prolaze kroz iste faze (cikluse) postojanja - rode se i umiru, ali čovek ima međufaze: rast i razvoj, fizički i duhovni. Razlika između čoveka i prirode je ta što se priroda večno obnavlja. Uvek nadživi čoveka, koji je prolazan. Svest o čovekovoj prolaznosti, i prolaznosti uopšte, najbolje je obradio Ivo Andrić u svojoj Prokletoj avliji.
Pesmu Posle rata pomenućemo zbog njena dva stiha:
Jednom kad ovo prođe i sa mene skinu optužbe
Sagradiću ciglu po ciglu novi život na zgarištu
Ovi stihovi su važni zato što sadrže proplamsaj nove nade i samopouzdanja. Kako se leto bliži, bliži se i povratak lirskog subjekta staroj sebi. Ne, ispravnije je reći - pravoj sebi. Sada je bliža pobedi nad sobom, bliža spremnosti da počne ispočetka i gradi bolje, čvvršće. Ne samo ona, svi mi.
Toliko ste mi puta brisali pamćenje
Da više ne znam ko sam
Sve ovo nas, neminovno, podseća na roman 1984 Džordža Orvela, gde je istinasamo ono što vlast kaže i, iako to nije taćno, 2+2=5, jer su oni na višim i moćnijim položajima tako rekli. Takođe, imamo i asocijaciju na Kiša i njegov roman Grobnica za Borisa Davidoviča, tačnije priču Čarobni plašt - u ovoj priči se pojavljuje motiv konstruisanog ispitivanja, islednik unapred ispisuje ispitanikovo "priznanje", iako je ono daleko od istine, što najbolje objašnjava pojam robotizovani um.
Nisu me pustili da budem dete
I danas mi se smuči kad čujem - bila si dobro dete
Dete ne treba da bude dobro!
Treba da se igra, pravi nered i vrišti
Ja sam provrištala tek posle dvadeset pete
Za neke glasne žice već je bilo kasno da se razviju
Ovde progovara o generacijskom prenošenju modela vaspitanja, koji se, u današnje vreme, ispostavio kobnim. Ni danas se, u velikom broju slučajeva, ne shvata da ovakvo vaspitanje loše utiče na formiranje ličnosti deteta i da će ono, u odraslom dobu, trpeti ono što ne sme da se trpi i prećutkuje - samo zato što je tako naučeno i ne zna drugačije.











Нема коментара:
Постави коментар