понедељак, 8. мај 2023.

MARIJA GOJKOVIĆ - PRODATA

 

Prva rečenica romana nam odmah otkriva o kakvom pripovedanju se radi. Odmah se uočava da se o događajima piše sa vremenske distance. Govor o prošlosti u prvom licu upućuje na ispovednu formu, ali je i uvod u pojavu sveznajućeg pripovedača. Junakinja i pripovedač su ista osoba, a njihova podeljenost jasno iskrsava u trenucima kada se, na momente, magoveštava šta se dešavalo nakon trenutka o kome piše. Interesantno je to što se pripovedač prebacuje u sadašnje vreme nakon što je naglasio da su to dogadjaji iz prošlosti. Takodje, prisustvo sveznajućeg pripovedača je ggotovo neprimetno, oseti se tek u ponekiim rečenicama koje imaju funkciju da upozore čitaoca na loš sled događaja.Ovde je reč o doživljenom govoru, prikazane su sve nijanse duševnih pomeranja. I kad se jasno javlja, sveznajući pripovedač ostaje na nivou svesti junakinje u trenutku dešavanja. Pomenuta distanca se gotovo briše, a zrelija junakinja se u ispovesti poistovećuje sa tadašnjom sobom. 

Pripovedanje počinje predveče, kada su Tea i Saša, naslonjeni uz ogradu, posmatrali ušće, dve reke kako se spajaju. Mrak, svetla koja obasjavaju reku, lagana muzika u pozadini i njihova ljubav- slika prave romantične idile. Međutim, nije to samo opis spoljašnjeg sveta, već prikazivanje Teine duše, jednog sanjara koji voli i sve svoje strahove zaboravlja u zagrljaju voljene osobe. Naizgled, Saša je savršen, momak sa manirima i gubitkom roditelja iza sebe. Njeni rositelji su ga prihvatili jer je njagovo ponašanje prema Tei bilo onakvo kakvo ona zaslužuje - bio je pun pažnje, poštovanja i  ljubavi. Niko nije mogao naslutiti šta se krije iza toga jer ni u jednom trenutku  nije davao povoda za sumnju. Čak je, poštujući kodekse nekadašnjeg patrijarhalnog ponašanja, zatražio ruku od njenih roditelja. Na taj način je spojio moderno i tradicionalno, pokazujući time poštovanje njenim roditeljima. Dok je uveravao njene roditelje da njihovoj sreći niko i ništa neće stati na put, promena u njegovom glasu nije promakla Tei. Ta promena bila je prva u nizu i trebala je da jojnagovesti da nešto nije u redu. Misli o tome je usmerila na tremu i zanemarila tu promenu. Ona i nije mogla drugačije da protumači jer se tu otkrila njena čista, nevina, dobra i  zaljubljena duša koja ne zna za zlo i ne ume da ga prepozna. Druga važna naznaka, nagoveštaj da nije sve kako izgleda, bila je kada mu se ugassio sjaj u pčima usled njenog pitanja o njegovom poslu u Parizu.Dodatnu sumnju je, iz perspektive distanciranog, svesnog i zrelijeg pripovedača, izazivalo konstantno ćutanje o poslu i dozvoljavanje da ona osseća krivicu što ga ispituje o poslu. 

Veče pred puptovanje donosi saznanje da se sve dešava zimi. Nimalo nije slučajno što  je to tako jer puste ulice, hladnoća i poslednji sneg te zime predstavljaju slutnju, najavu buduće pustoši junakinjine duše. Trenutna veselost je priprema za rušenje njenog sveta koje počinje već u avionu, tokom leta za Pariz. Loše predosećanje ima i njena majka, ali je ono i u Teinoj podsvesti. Obe su imale osećaj da se vide poslednji put. Svesna onoga što joj podsvest poručuje postaje u avionu. Međutim, tada ta svest nije potpuna, ona joj otkriva samo prvi sloj višeslojne Sašine maske koju nosi sve vreme. On je odlučio da joj otkriva deo po deo svog pravog lica, a prvi deo joj je otkrio kada više nije bilo šanse za povratak. Njegova manipulatorska priroda je iskorišćavala potpuno poverenje i iz senke radila na ostvarenju svojih ciljeva.

Sašina uznemirenost, napetost, iznenadno ćutanje i ignorisanje, tajni razgovori i stalno menjanje kartica na telefonu, samo su neka alarmantna ponašanja koja su uznemirila Teu, ali još uvek nisu dopirala do njene svesti u vidu opomene i upozorenja na opasnost. Shvativši da se on ponaša kao stranac, da ne želi ni da je dodirne i primetivši izobličenost njegovog lica, zapitala se ko je on. S druge strane, on je znao da može tako da se ponaša jer će ona sve to pripisati dugom putovanju. Međutim, nije bio svestan da loše prikriva strah od otkrivanja. Ovakvim ponašanjem pokušava da se sakrije sam od sebe, da ne ispolji svoju prestrašenost. Ne želi da u njenim očima ispadne monstrum iako zna da ga ono što radi čini baš takvim. Ako se zadržimo na ovoj sceni i pridodamo joj onu iz restorana, dobijamo potpuno drugačiju sliku u kojoj imamo mrvicu razumevanja za njega. Kada mu je Tea u restoranu dala novac koji je dobila od majke, uhvatio ju je za ruku i brzo su pošli ka izlazu. Na trenutak je poželeo da pobegnu, da je spaasi, ali kada je video Arape kako ih čekaju ispred, predomislio se. Nagla promena odluke, samo par sekundi nakon potrebe za begom, ukazuje na drugu stranu priče. Iako se ne pominje pozadina svega ovoga, iako ne znamo šta je prethodilo njegovom ulasku u ove poslove, naslućujemo da se radi o uceni, da mu, najverovatnije, život zavisi od toga. Jedino što sada sigurno znamo je da nije svojom voljom ušao u svet trgovine ljudima. On radi za druge, a protiv sebe. Sam taj pokušaj da je izbavi svedoči o delu njegovog bića koji je ljudski, savestan, moralan. 


- Ipak ideš sa njima - rekao je.

- Ali Saša...! povikah.

- Mislio sam... ali to nije važno sada. Ideš sa njima i  ne pravi glupopsti. Čuvaj se, mala.


Deo koji smo citirali predstavlja ključni momenat u autorkinom prikazivanju unutrašnjeg sukoba koji postoji, ma kolliko nam Saša delovao bezosećajno. Rečenica koja počinje rečju IPAK svedoči o premišljanju i nesigurnosti u prvobitnu odluku. U poslednjem trenutku je prelomio da uradi ono što se od njega očekivalo. Kad izgovori MISLIO SAM i napravi pauzu u govoru znak je da postoji nada da se svo drugačije završi, ali on zna da je ta nada uzaludna. Sada ne sme odustati jer bi time mogao da ih dovede u još  veću opasnost. Pušta je u nepoznato, u svet psihološke torture jer mu osećanja koja ipak gaji prema njoj dopuštaju da veruje u njenu jačinu i izdržljivost. On smenjuje svoje maske, menja identiteet i okiva sebe hladnoćom i bezdušnošću po potrebi.

Dok se govori o putovanju do mesta iz koga nema izlaza, Tea uvodi motiv psihološkog vremena, njoj se putovanje od 5-6 sati čini kao večnost. Nije slučajno što je polako padao mrak kada su stigli ispred zgrade. Laganoo padanje mraka je uvod u mrak koji je čeka tamo gde je vode. Sada je pravvo vreme da se osvrnemo na poetiku opisa Marije Gojković. Njeni opisi su u funkciji prikazivanja raspoloženja i atmosfere u unutrašnjem biću junaka. Takođe, promene prirode i opisi koji prethode dešavanjima su najava onoga što sledi. Ovime su prikazane dve narativne tehnike, ubutrašnja i spoljašnja fokoalizacija. Autorka polazi od spoljašnje fokalizacijie da bi postepeno prešla na unutrašnju. Ona ne daje suvišne opise, opisuje samo ono što je značajno za doživljaj junaka, u ovooom slučaju za Teine doživljaje. Zbog ovoga, ali i uvođenja novih tema je važan osećaj koji izaziva zgrada u koju ulazi. Crne misli su u skladu sa smradom, ustajalošću i pustoši zgrade. Takođe, one su odraz mračnog hodnika kojim se prolazi do stana iza čijih vrata počinju paklene muke. Tea se suočila sa nerazumevanjem negativnosti koja ju je obuzela jer je do sada uvek pobeđivala svojim optimizmom. Ubrzo joj je postalo jasno da joj je za preživljavanje potrebno daleko više od optimizma. Kada je pregrmela prvi šok izazvan saznanjem da je prodata, shvatila je da na scenu stupa psihološka igra u kojoj ona i ostale devojke moraju da ostanu normalne, da pobede sve nedaće. Ovde se uvodi motiv muzike, pevanja. Pevanjem pokušavaju da nadvladaju strah, da bar nakratko zaborave torturu kroz koju prolaze. Ovime pokušavaju da održe nivo vedrine potreban da ne potonu, dokazuju sebi da su sposobne da iskoriste svaki, i najmanji, atom snage za borbu. Zatim, javlja se asocijacija na Andrićev tekst o slobodi govora. Svaka od njih iznosi svoju priču, svaka pokušava da izbaci iz sebe sećanje na to kako su dospele ovde. Kada im se pridružila Elena, saznale su šta se planira i učvrstile  svoju odluku da ne dozvole psihički pad. Elenina duga ispovest je Tei donela teško saznanje da je "njen" Saša saučesnik, organizator ovih gadosti. Ona još uvek nije povezala ovo saznanje i njegovo ponašanje u avionu, ali je čitaocu sada kristalno jasna drastična promena ponnašanja. Tei je sada jasno da Saša koga je znala ne postoji, da je sve to bila maska koja je skinuta kada je cilj postignut. Njegova obećanja o sreeći su sada davna prošlost. Na kraju poglavlja Saznanje progovara sveznajući pripovedač, javlja se junakinja sa vremenske distance:

Sve što tada nisam shvatala, sve što nisam znala... volela bih da ni sada ne znam. Eh da me je sudbina ili neka viša sila poštedela svega što sam osetila na svojoj koži, na svojoj duši. Sada kada sve znam, znam da leka nema, zaborava nema. Sećanja ostaju   večna. Neizbrisiva!


Dani su prolazili, a beznađe je bilo sve teže i prisutnije među devojkama. U želji da unese malo vedrine i vrati život u mrtvilo, Indira je izmislila priču o rođendanu. Pevajućii rođendansku pesmicu, devojke su se vidno opustile i prepustile retkim trenucima radosti. Pile su vodu zamišljajući da je šampanjac i nazdravljale ne sluteći šta donosi naredno veče. Indiru je vapaj za slobodom koštao života, a njen leš je danima podsećao kako završavaju one koje se pobune. Smena radosti i tuge, tannka linija između života i smrti, sve to navodi na razmišljanje o prolaznosti. Temu prolaznosti najbolje je obradio Andrić u Prokletoj avliji, a Indirin slučaj je samo potvrda da će svako jednog dana proći, da ništa nije večno. Od te večeri, Tea i Elena se nisu odvajale. Dok su druge devojke polako popuštale pod pritiskom, Tea je izgradila svoj odbrambeni mehanizam. Pogled na parče neba bio je podsetnik da život jojš uvek postoji izvan ove zgrade. Gledajući plavetnilo neba, misli su joj se vraćale u Beograd i njen život pre ovoga. Povezanost sa beskrajnim nebom je odavala Teinu ljubav prema životu, prisustvo nade da će se ponovo naći pod  beskrajnim nebeskim svodom. Sada se moramo vratiti na sam početak i na sveznajućeg pripovedača. Pripovedanje sa vremenske distance  i doživljeni govor nam odmah otkrivaju da se junakinja izvukla iz sveta prostitucije i da se uspešno izborila sa svim preprekama na tom putu. Neminovno je da na njenoj duši zauvek ostaju ožiljci, ali čitaočeva duša je umirena saznanjem da je Tea živa.

Koliko više ništa nije njeno govori scena kada joj Učitelj udara šamar jer je skratila kosu i ofarbala je u smeđe. Taj čin ima dublju psihološku motivaciju. Nadala se da će je kratka kosa učiniti ružnom i odbojnom za klijente, ali je postigla suprotan efekat. Kratka kosa ju je učinila mlađom i nevinijom, što je bila ogromna prednost. Takođe, kad se pogledala u ogledalo, nije prepoznavala sebe, činilo joj se da je to neka druga devojka. Privid promene identiteta je učinio da lakše podnese sve na šta je primorana. Iluzija da se to dešava drugoj devojci, a ne njoj donela je kratkotrajno olakšanje. Sa druge strane, vraćena u surovu realnost, pokušala je sebe da ubedi kako joj sve to prija, ali nije uspela da obmane sebe i svoju, na sitne komadiće razbijenu, dušu. Osećala je da su joj, zajedno sa telom, oduzeli i umrtvili dušu. Poniženje, stid, prezir prema ovoj sebi kakva je i ko je sad, zarobljenost u četiri zida neminovno su okrnjili njenu psihu, ali teraasa, svež vazduh, pogled na nebo su joj ulivali snagu da izdrži. Smisao za borbu da očuva život je nalazila u nemoj poruci prirode da ona to može, da mora da se izvuče jer postoje oni koji jej vole. Takođe, morala je da izađe odavde kako bi ispričala sve što se ovde događa i tako doprinela širenju svesti o trgovini ljudima i navela druge žrtve koje su se izvukle da podele svoju priču kako bi se radilo na sprečavanju dalje trgovine ljudima. 

Slobodno vreme u toku dana provodila je u razmišljanju. Ključan je bio dan kad su imale slobodno jer je tada došlo do važnih promena u njenom razmišljanju i odluke koje je donela su podigle  njeno samopouzdanje, oslobodile je krivice koju je sebi pripisivala. Prissećala se cele veze sa Sašom kako bi našla naznaku da on nije ono za šta se predstavljao. Tražila je, ali nije nalazila sve do puta za Pariz. Tek sada joj je do svesti došlo do svesti da je njegovo ponašanje tokom putovanja bilo upozorenje, tada je trebala da posumnja u Sašine namere. Mada, ta sumnja ništa ne bi mogla da promeni, osim što bi je pripremila na mogućnost da će se desiti nešto loše. Pod strogim Sašinim nadzorom ne bi mogla ni da apokuša da kontaktira bilo koga. Nije se odvajao od nje, a kada su bili u kafiću, uzeo joj je sve stvari. Suze koje su tog daaana kvasile njene obraze imale su umirujuće dejstvo. Kroz njih je izašao sav teret njene duše. Suze su ovde odigrale svoju ulogu koja je karakteristična za srednjovekovnu književnost - pročišćenje. Pročistile su Teinu dušu, sprale svu prljavštinu koja se nakupila. Suze su bile medijum kroz koji je iscurelo samosažaljenje, suze su te koje su dovele do sagledavanja sebe, uklanjanja krivice koju nije imala. Nakon ovoga, usledio je oproštaj sebi, oproštaj jer je volela pogrešnog čoveka. Ujedno, to je bio konačan oproštaj od Saše.

 



Promene prihičkog stanja su neminovne, pogotovo u uslovima u kojima Tea živi. Bolje je reći antiuslovima jer biti danima zaključan bebz ikakvog kontakta sa bilo kimi, osim onog fizičkog sa mušterijama, dovodi do paranoje i opssesivno kompulzivnog sindroma. Ovaj sindrom prati Teu dok ne upozna Debelog koji, iako mušterija kao i svi drugi, pokazuje više razumevanja i osećajnosti. On odlazi sa njom u sobu da ne bi bili sumnjivi, ali ne zahteva od nje odnos. Takvo ponašanje joj uliva  nadu da nisu svi isti, on je njena slamka spasa za koju se uhvatila i grčevito se drži za nju. Nakon njihovog poljupca i vođenja ljubavi, njen opsesivno kompulzivni sindrom nestaje, na njegovo mesto dolaze misli o Debelom koje bude zaspalu radost.

Važno je osvrnuti se  na žurku kraj bazena jer nam ona otkriva mnogo toga o ljudskoj prirodi. Pre svega, predstavlja prividan vid sloboode, privremeno napuštanje kaveza u kome su zarobljene. Ta žurka je predstava priređena za prikazivanje jednog lažno luksuznog života, predstavlja teatar u kome su se pojedinci saživeli sa maskama i ulogama, pa ne žele da promene bilo šta. Ovde se pokreće tema popmirenosti sa sudbinom i prihvatanja svoje nemoći da se bilo šta promeni. Ovo samo potvrđuje Šekspirovu misao da je život pozornica, a mi samo glumci koji igraju uloge koje su im određene, nametnute. Ne znamo kada zavesa pada, kraj nije ispisan, a tekst sami stvaramo u hodu. Devojke koje uživaju u "provodu" su definitivno izgubile sebe i postale ono što su drugi želeli od njih. S druge stane, toj žurci prisustvuju i one koje su primorane da budu tu, one koje još uvek uspevaju da zadrže svoj identitet. Koliko je u ljudskoj prirodi izražena poetika zaborava, govori to što je nekolicina njih zaboravila ko su i šta su bile pre ovoga sada. Zaboravljale su na život koji je postojao pre i da život postoji izvan ovih zidina. Sve ovo ukazuje na prirodnu čovekovu moć prilagođavanja, ali i nagona za opstankom koji često tera na suštinsku promenu, ne daje pravo izbora.  

Na trenutak ćemo se vratiti tehnikama pripovedanja  jer se uočava još jedna, ne manje vaćna iako je epizodna. Reč je o tehnici panoptikona i uočava se kada Tea nailazi na staklenu prostoriju, alil ne vidi šta je unutra. Međutim, ona je viđena i svaki njen pokret se prati iznutra. Svevideće oči posmatraju, a ona to saznaje tek kada se otvore vrata i ukaže joj se jeziv  prizoor. Takođe, pripovedanje sa distance podrazumeva analiziranje i posmatranje nekadašnje sebe, ali u ovom slulčaju se ne radi o vrsti tehnike panoptikona jer sveznajući pripovedač nen govori iz svoje pozicije sveznanja, već ponekad podseti na svoje postojanje nekim komentarom.

Nakon nekog vremena, ne znamo koliko je trajalo jer smo sve vreme u subjektivnom, psihološkom vremenu, statičnosti, nastupa vreme promena. Teu šalju na drugo mesto, iz poznatog u  nepoznato. Izvesnost i rutina koje su ovde stečene bivaju poništene odlaskom na drugo mesto. Tamo nema vremenskog ograničenja rada, često nema pauze između mušterija i uslovi su gori. Ljudi koji je sada okružuju nemaju ni trunčicu duše i topline. Prelazak iz izvesnosti u novu nenizvesnost potvrđuje prolaznost i cikličnost života,  smenu kao na traci, nužnost brzog prevazilaženja prvobitnog  šoka i navikavanja na nove uslove. Takođe, kako bi se sačuvala psiha neophodno je dovesti svoje telo u stanje robotizovanosti, mehanizacije, obavljati to što se zahteva bez prisustva uma. Kako čitanje odmiče, suočavamo se sa sve težim izazovima zajedno sa Teom. Primećuje se besmisao koji je ovladao njome. Uz taj besmisao ide i praznina koja koja ispunjava njeno biće, praznina koju ništa ne može da ispuni. Iako joj je svaki dan ispunjen, za nju su to lažno ispunjeni dani. Ona ne dozvoljava da prazninu njenog bića ispune nulte vrednosti i na taj način uspeva da zadrži ono malo dostojanstva pred sobom. Njen život se sveo na preživljavanje, živi dan po dan, a motiv za preživljavanje je njena porodica i duboko sakrivena nada da će preživeti ovaj pakao. Koliko god bilo teško živeti, a osećati se ubijenim, vera u čudo na momente oživljava njen duh. Privid prihvatanja onoga što je neprihvaćeno je jedini način opstanka. Ona je čista pred samom sobom, zna da nije pribegla porocima, osim što ponekad popije alkohol. Nije dozvolila da zlo i surovost iskvare njenu dušu. Koliko može, sačuvala je vreddnosti koje neguje i nije dozvolila da ostane bez savesti. To potvrđuje kada je izjeda krivica što mora da iskoristi i prevari dečaka koje je majka organizovala sastanak sa njom u tajnosti. Egzistencija u ovakvom okruženju, pored neizbrisivih trauma, donosi saznanje o tome kakva zaista želi da bude i od čega će bežati glavom bez obzira.Takođe, ona ovde jača psihu iako su padovi česti, uči se izdržljivosti i u sebi nalazi najveći oslonac. 

Počevši da radi kao ulična prostitutka, imala je veću "slobodu". Jednog dana je imala mušteriju koja joj je dala sumu koja skoro pokriva iznos koji mora da preda, pa je, zaradivši ostatak, u crkvi kupila statuicu Bogorodice. Momenat ulaska u crkvu i molitve koja je došla iz dubine njenog namučenog bića bio je presudan jer je tada ponovo počela da veruje. Snovi koji su usledili odnelli su pesimizam i vratili joj želju za životom. Motiv da preživi i izdrži sve joj je bio san u kome je videla sliku svoje buduće porodice i srećnog života. Ako se setimo da je san u srednjem veku imao funkciju najavljivanja onoga što će se dogoditi, naslutićemo da je blizu trenutak njenog izbavljlenja. Zaista, Božje čudo se dogodilo jer je njena vera postala prava, jer je sačuvala svoju empatiju i saosećajnost za druge. To se najbolje vidi kada daje priveske sa svog lančića koji joj je sestra poklonila - Matei sidro (nada), Mariji krstić (vera). Za sebe je sačuvala srce (ljubav) jer joj je ono bilo najpotrebnije. Sačuvala ga je da joj bude podsetnik na san i novi smisao borbe u teškim trenucima.

Pred kraj ove ispovesti saznajemo da je, pored njene jačine i izdržljivosti, njenom opstanku doprinelo i njeno ime. Tea znači divlja ruža, a ona se ne slama tako lako. Značenje njenog imena joj je dalo nesalomivost u najvažnijim trenucima. Ona jesste mnoogo puta klonula, ali se nije polomila, njena stabljika je jaka, a latice se čvrsto drže jedna uz drugu. Svesna da je čeka još dosta izazova u procesu vraćanja normalnom životu, ide korak po korak bez namere da odustane. Svaka od nas ćena i devojaka treba u sebi da ima jednu Teu koja će nas bodritit kad posustanemo, koja će nas naučiti da preživimo iako mislimo da nema dalje.  




   


недеља, 29. јануар 2023.

ALBERTO MORAVIJA - RIMLJANKA


 Ono što, pre svega, uvek treba imati na umu prilikom čitanja ove knjige jeste to da je ovo istinita priča. Sam početak otkriva da je priča ispričana u prvom licu, u formi ispovesti. Odmah nam je jasno da autor romana i pripovedač nisu ista osoba. Ne samo što nisu ista osoba, već nisu istog pola. Pripovedač, ali i glavni akter je žena.

Prva rečenica otkriva da Adrijana pripoveda o svojoj mladosti iz ugla zrele osobe. Svoje sećanje počinje da nam saopštava od trenutka kad je imala 16. godina. U to retrospektivno pripovedanje upliće tek poneki, naizgled nevažan komentar koji nam daje sliku nje u treenutku pisanja. Kada opisuje sebe kao šesnaestogodišnjakinju, ona uubacuje deo o tome da oval njenog lica sada nije tako savršen, odnosno, da ga ona ne smatra tako lepim. Odmah uvodi figuru majke i ističe njeno mišljenje o sebi sugerišući nam koliko će ono biti važno u njenom životu. Prva tačka razilaženja sa majkom jeste pridavanje važnosti lepoti njenog tela, umesto lepoti lica koju je Adrijana želela da istakne. Svest o svojoj telesnoj lepoti stiče pozirajući raznim slikarima kod kojih su dolazili njihovi prijatelji. Slikari je nisu gledali sa požudom da je poseduju, oni su u njenoj nagosti videli lepotu koju treba preneti na platno i učiniti je večnom,  gledali su je umetničkim okom koje je umelo da izvuče ono najbolje iz njenog nagog tela, da spoji fizičko, ono što zaista vidi, i svoj doživljaj onoga što mu je pred očima. 


Adrijana se zadržava na opisu svog susreta sa prvim slikarem jer tu otkrivamo karakter njene majke. Stiče se utisak da je ona manipulatorka koja viče kad god nije po njenom. Ono što je sigurno je da se previše zaštitnički odnosi prema ćerki. Upada u oči značaj koji pridaje novcu i slobodi. S druge strane, prikazuje nam se žena koja vodi promašen život, žena kojoj je nametnuto da živi onako kako ne želi. Na brak i porodicu gleda kao na zarobljeništvo, a siromaštvo ju je lišilo svake razonode. Ostavši udovica, samo joj je bilo bitno da dođe do novca jer joj ništa drugo nije preostalo. Iz njene tragične priče saznajemo da je Adrijana neželjeno dete, ali ipak nije mogla da počini greh i reši je se dok je još bila u njenom stomaku. Adrijaninu usamljenost možemo pripisati strahu njene majke  da će ona prestati da se pokorava njenoj volji ako je pusti da pođe među ljude. Sam pogled kroz pogled je doprinosio uokvirenju tame Adrijanine sobe. Atmosfera u kojoj je ona provodila dane i noći, spojena sa jednoličnošću kuća, izgleda i rasporeda zelenila, dodavala je još jednu nijansu crnilu u njenoj duši. I kuća u kojoj živi je podseća, svojom nečistoćom i prazninom, na ulicu. Ne mogavši da se druži, da radi ono što želi, utonula je u maštu svesna da će realnost pobediti. Nemoćna, poput ptice u kavezu, plakala je nad svojom samoćom i svojim životom, svesna čak i da njena lepota nije samo njena.

Adrijanina majka je njenu lepotu smatrala i svojom, samo zato što ju je ona rodila. Tu se, još očiglednije, ispoljava majčina sebičnost. Ona koristi ćerkinu lepotu kao sredstvo pribavljanja novca, voda je svuda gde može da se zaradi i sklopi korisno poznanstvo. Ne mari za to šta Adrijana želi i svoje neostvarene želje, snove i ideale nameće ćerki. Razumljivo je da roditelj ne želi da njegovo dete napravi njegove greške, razumljivo je da ona, kao majka, želi bolji život za Adrijanu, ali način koji je izabrala nimalo se ne može opravdati. Gušiti rođenu ćerku i upropašćavati je sputavajući joj slobodu kretanja i izbora zarad iluzije da će, sprečivši ćerku da bira život kakav želi, preko nje ispraviti svoje greške i živeti drugačije, ne može se opravdati. Zato ne čudi Adrijanino divljenje kad ugleda kroz prozor susedne kuće skladan i normalan porodični ručak, ne čudi jer je to otelotvorenje njenih maštanja.

Majka je tera i na bslet, a hotel gde se održavaju časovi je samo još jedna noćna mora, još jedan sablasni crni bezdan. Pored još jednog sloja  bede, crnila, prljavštine, susrećemo se sa slikom nipodaštavanja umetnosti. Reč je o tome da je njima potpuno svejedno gde se nalazi klavir i kako se na njemu svira. Prostorija je mala, mračna, a klavir je u ćošku pored klozeta, igračice su polunage, a jlavijaturista svira u mraku. Imamo iskrivljenu sliku baleta i umetnosti. Ovde nije važna umetnost, već je važno učiniti atmosferu erotskom i praviti što više pokreta koji zavode i navode na blud. Ovime je umetnost spuštena na niži nivo. Suočena, protiv svoje volje, sa ovakvom slikom, Adrijana u sebii izgovara: osetila sam kako me ostavlja hrabrost. Ovo uopšte ne iznenađuje i ovaj deo rečenice je sasvim dovoljan, ne mora više ništa da kaže o tom hotelu i časovima baleta. Teško je prevazilazila stid da naga pozira slikarima, a sada treba i da pleše polugola, to bi svakom bilo previše.

Adriijanin odnos sa prvim slikarem kome je pozirala bio je jedna svetla tačka u tami koja ju je okruživala. Slikar je razumeo njenu želju da se uda i da rodi decu, podržavao ju je u tome. Sada je trenutak da se setimo slike idealne porodice koju je ugledala kroz  prozor i da shvatimo da je to drugo, za sada poslednje svetlo. Njena pritajena mudrost i razumevanje ljudi se otkrivaju rečenicom: Tako, eto, svako zamišlja svoj raj tamo gde je za drugoga pakao. Njen Raj se nalazio u toj kući preko puta njennj, a samo njeni stanovnici znaju gde je njihov Raj. Čovek je često nezadovoljan onim što ima i stalno hiće još, još lepše, bogatije, luksuznije, više, a ne razmišlja koliko je srećan sa time što ima i što ga uopšte ima.


U drugom poglavlju jasno čujemo glas zrele i starije Adrijane koja govori o sebib analitički i sa oštrinom koju ne bismo od svaakoga očekivali. Iz sadašnje perspektive, ona sažaljeva sebe kao šesnaestogodišnjakinju koja je bila većinom nesvesna uloge žrtve. Iako je imala trenutaka u kojima je bila svesna  promašenosti i toga da je majka samo koristi za svoje interese, zadržala je vedrinu u nadi da je to prolazno i da će period ugnjetavanja brzo ostati iza nje. Nije bila svesna kako tužno izgleda njen život sa strane, iz ugla drugih ljudi. Njena sreća zaista počinje kada upozna mladića Đina koji je duže vreme samo posmatrao, a zatim skupio hrabrosti da je pozove da se upoznaju. On joj se dopao jer je mislio isto što i ona. Đino je pokušao da joj otvori oči, da joj pomogne da uvidi kakvi su zaista motivi njene majke i koliko je njena ljubav lažna, ali ona je srčano branila majku. Nije želela da prihvati istinu o gotovo nikakvoj ljubavi njene majke. Đino je pokušao da bude glas razuma koji će je spasiti od dalje propasti. On je izgledao kao ostvarenje njenog sna, bila je zanesena njima, a pre svega, očarana njegovim pogledima. 

Pažljivi čitalac će u toku daljeg pripovedanja uočiti da se sve češće javlja glas Adrijane koja sa distance posmatra sebe sa osamnaest godina i situacije u kojima se nalazila. Zahvaljujući autorovoj veštini, ova dva glasa se tako spontano prepliću i glas starije, zrelije Adrijane sve češće nagoveštava zablude mladalačke zaljubljenosti kojih tada nije bila svesna. Zapravo, dok pripoveda kako je Đino bio ostvarenje njenih snova, kako je tada samo blago slutila, ali brzo odbacivala, ono što sada una, ona priprema čitaoca za preokret. Do sada je i manje pažljivom čitaocu postalo jasno da je Đino manipulator, neiskren, podmukao, dvoličan. Jedina nejasnoća za sada ostaje majčino ponašanje kada sazna da je Adrijana spavala sa verenikom ako imamo na umu da je javno izjavila kako ne bi imala ništa protiv da joj se ćerka bavi prostitucijom. Sama priča o tome kako je Đino savršen, da ne može da mu nađe manu, budi sumnju kod čitaoca koja se kasnije i ostvaruje. Njegov ženskaroški staž se prepoznaje u samom poznavanju žena i prema tome što zna kad šta treba reći i uraditi, a da ne probudi sumnju u svoju iskrenost i ne otkrije da je to za njega samo zabava i igra. Sama Adrijana, ali ona zrelija Adrijana koja je proživela sve o čemu pripoveda, otkriva da joj je bio neveran. 

Interesantno je to kako se Adrijana, iako pripovedač, razdvaja i kako se ta razdvojenost jasno oseća, a ne narušava sklad i celinu. Ona se distancirala od sebe kao osamnaaestogodišnjakinje i preuzela ulogu posmatrača. Sada je sposobna da sve što joj se desilo prikaže kroz staklo realnosti i da potvrdi kako je dostigla izvestan nivo zrellosti. Iako vidimo da osamnaestogodišnja Adrijana greši i ne vidi da greši, ne možemo je osuđivati. Za nju je Đino predstavljao treću svetlost u životu, sa njim je mogla da se kreće izvan rute kuća-ateljei-kuća. On joj je bio sinonim slobode, sa njim je imala osećaj da može sama odlučivati oo svom životu i praviti izbore. Dok je on pored nje, imala je snage da se suprotstavi majci. Njena sreća se najbolje vidi kada kroz prozor sobe, koju priprema za njih dvoje, vidi dvorište, ali ne vidi njegovu bedu i prljavštinu. Sreća i ljubav menjaju pogled na svet, tada sve izgleda lepše nego što jeste. Sada se moramo osvrnuti na njenu majku zbog karakteristike koju nismo ranije naveli. Iako ne odobravamo njeno ponašanje, a naročito smo ostali zgroženi pred nasiljem nad ćerkom, moramo istaći da je ona glas razuma, bar za sada. 

Već sada se u delu potvrđuje Šekspirova misao da  je život pozorište, a ljudi samo glumci pod maskama. Samo, u životu nikad ne znamo kad zavesa pada, nemamo unapred naučen tekst, niti znamo kuda će nas odvesti. Adrijana je svesna da je drugačija i svim silama se bori da ostane takva. Tada, kao i danas, najlepše i najteže je bilo ostati svoj, biti ono što jesi i ne dozvoliti drugima da te promene. U romanu dominira korišćenje objbektivnog korelativa. Sam opis kako neka prostorija izgleda i šta se u njoj nalazi odaje mnogo više o tom mestu nego kad bi se upotrebio neki pridev da se to opiše. 


Da se zbog ljubavi na sve pristaje i za nju sve čini, potvrđuje Adrijana kada popušta, posle dugog i bezuspešnog opiranja, pred pritiskom da legne sa drugim. Majstori manipulacije su tačno znali čime da joj zaprete- njenom vezom sa Đinom- i ona se pokorila svesna da greši i da više ništa neće biti isto. Kako nije imala kome da poveeri ovaj teret, obratila se Bogu, jedinom koji sve vidi, razume i ne osuđuje. Ispovedila se, molila Bogorodici i osetila olakšanje jer je znala da njen greh može da se oprosti jer se iskreno pokajala. Svu svoju ogorčenost i nemoć poverila je Majci Božjoj, a svoje spasenje pronašla u molitvi. Kad više nemamo kud, uvek možemo otići pod Božje okrilje, tamo smo zaista sigurni i bezbedni, tamo ćemo osetiti istinsku ljubav i blagoslov. 


среда, 3. август 2022.

OŽILJAK SVETLANE VELMAR JANKOVIĆ


Nakon dužeg vremena, delim sa vama malo drugačiji tekst. U pitanju je seminarski rad koji je kombinacija mojih zapažanja i tumačenja i postojeće literature o ovom delu Svetlane Velmar Janković.Nadam se da ćete uživati u ovom tekstu do sledećeg teksta i sledeće avanture. 

 Svetlana Velmar Janković postaje sinonim za ženu-ratnika nakon čitanja romana Ožiljak. Naime, ona iz perspektive mlade naratorke, njenih sećanja, dnevničkom formom, ispovednim tonom, ukrštanjem narativnih tehnika, uspeva da prikaže užase rata i posleratnog doba na jedinstven način. Za razliku od muških autora, koji, precizno poput hirurga i hladnokrvno, iznose činjenice, Svetlana je rat prikazala kroz medijum unutrašnjih stanja i osećanja. 

Kako Alen Kapon navodi, neki kritičari smatraju da postoje književnici i književnice koji  uvek pričaju istu priču, a Svetlana Velmar Janković nije među njima. (Kapon 2008:7,11) Autorka uvlači čitaoca u suptilnu igru koja, kako čitanje odmiče, navodi na drugačije viđenje događaja koje on  dobro poznaje, bilo da su oni od svetske važnosti ili privatne prirode. (Kapon 2008:11) Iako autorka ne menja značajno identitet svojih likova, ipak se izdvaja pet ličnosti: mlada naratorka, majka, otac, prijatelj(ica) i izdajica. (Kapon 2008:15) Samo prisustvo lika izdajice govori da je jedna od stalnih tema naše autorke izdaja, Izdaji se pridružuju smrt, patnja, zlo, usamljenost, odbačenost, snovvi i snoviđenja. 

Postojanje snova i snoviđenja ima višestruku ulogu. Oni ne samo da otkrivaju ono što junakinja svima prećutkuje, već imaju i ulogu koju je motiv sna imao u srednjovekovnoj književnosti - najavljivanje predstojećih događaja. Pored toga, snovi i snoviđenja naratorki nude i spoznaje o članovima porodice, spoznaje o sebi, smrti. Uzimajući u obzir naratorkinu posebnost, drugačija je u svakom smislu (kulturološki, moralno, emocionalno), neće nas začuditi zagonetnost i simboličnost njenih snova i snoviđenja. 

Posebnu pažnju treba obratiti na naratorkin prvi san i četvrto snoviđenje. Prvi san predstavlja ponovni susret živih sa mrtvima, buđenje naratorkine svesti o postojanju ožiljka koji će joj, sve do samog kraja, ostati misterija, a svest da je on vidljiv svima osim njoj će je opsesivno mučiti i sputavati. Takođe, ovaj san nam može nagovestiti ono što nigde ne piše, a to je potencijalni očev izgled. Ona svoje roditelje u Nemicu projektuje u simboličnosti žirafe i slona. Žirafin lik bi se mogao trojako protumačiti: pre svega, žirafa bi mogla biti simbolički prikaz majke, njene lepote, njene visine u naratorkinim očima. Prvo odudaranje od majčinog lika i isticanje činjenice da se žirafa zove isto kao naratorkina kučka, može nas asocirati na ujnu i to iz više razloga, u pozitivnom i negativnom kontekstu. Ako reč kučka uzmemo u značenju koje ističe pozitivne osobine ženke psa, onda je u pitanju ujnina odanost, poniznost, vernost porodici, a ako istu reč uzmemo u njenom negativnom značenju, radi se o ujninoj aferi s Vitomirom. Takođe, negativan kontekst poprima i sama žirafa u trenutku kada naratorka ističe njennj pametne oči i to da joj je žirafa podvalila. Ovde se stvara asocijacija na Olgicu koja je oličenje  zlobe i podmuklosti. U liku slona Jumbe možemo prepoznati naratorkinog oca i steći uvid u to kako je izgledao, ako se prisetimo opisa očeva patrijarhalnih porodica drugih autora. Setićemo se, pri pomenu Jumbinog ožiljka, da su otac i Nemica poginuli zajedno, jedno do drugog. Opis Nemičinog leša će iskrsnuti pred našim očima, a dvostrukost Jumbinog identiteta postaće jasna. 

Ovim snom nam Svetlana, posredestvom naratorke, nagoveštava šta sve možemo očekivati u nastavku romana. Zapravo, ovim snom je naratorka objedinila dva vremena, prošlost i budućnost.

Četvrto snoviđenje je specifično iz više razloga. Prvi se tiče intertekstualnog aspekta. U opisu ruke prepoznajemo, kao podlogu i inspiraciju, delo Slika Dorijana Greja Oskara Vajlda. Dorijan Grej stari samo na slici, na njegovom portretu se ispoljavaju svi njegovi poroci i sve ono što on nosi u duši. Ruka u romanu Ožiljak stari i počinje da krvari sve više kako se bliži onome za šta je mislila da je njen cilj. Uspeva da dođe do cilja, a zatim propada kroz šupljinu stabla, u ništavilo, smrt. Tek u Vitomirovom pismu možemo da dešifrujemo poruku snoviđenja i otkrijemo sva simbolička značenja. Ovo snoviđenje nagoveštava ujninu sudbinu, a ruka do lakta koja krvari predstavlja sam čin presecanja vena kojim ujna okončava svoju agoniju i u kome su sažeti svi rascepi i napukline njene duše, njenog bića. Ovime se otkriva istina, istina o ujni. Možda je bolje reći, ujnina istina jer njena istina je njena tajna koja je otkrivena. Nit koja spaja  nju i Dorijana Greja jeste razotkrivanje, obelodanjivanje onoga što su želeli da ostane skriveno, tajno, samo njihovo. 

Iz četvrtog snoviđenja se nameće tema patnje. Alen Kapon se detaljno bavi ovom temom u knjizi Svetla Svetlane Velmar Janković. On navodi tri patnje sa kojima se naratorka suočava, a prva je prouzrokovana, iako udaljenim, već primetnim brujanjem aviona (Kapon 2008:22) koje je predznak dvostruke opasnosti: od bombardovanja i smrti. Iza ovoga izranja lajtmotiv – strah od zatrpavanja ispod srušene građevine – koji neprestano prati junakinje priče Elipse i romana Ožiljak u kome je detaljno opisan. (Kapon 2008:22)

Druga patnja se tiče odsustva, pre svega odsustva prave porodice u prvim pričama. Zatim, tu je odsustvo oca, dugotrajno, neuspešno traganje za prijatelji(ca)ma u godinama u kojima ima toliko toga da se kaže, podeli (Kapon 2008:23,24), samoća. Samoća se rađa iz predosećanja usamljenosti u koje je naratorka učaurena, povučena, iz osećanja svoje različitosti u odnosu na druge, iz onog osećanja odbačenosti, mržnje koju one budi, bez svoje volje, kod onih kod kojih je odvedena da bude svakodnevno. (Kapon 2008:23,24) Takođe, samoćaje posledica žigosanja koje naratorka nejasno predoseća kao svoje obeležje, ali ne zna, ni ne naslućuje razlog tog žigosanja. Ožiljak i Prozraci izlažu svoje junakinje neprijateljstvu i napadima školskih drugova koji ih napuštaju, odbacuju i ignorišu zato što nisu od njihovih. Mlada naratorka Ožiljka uspeva da ide ispred drugih uprkos nedostatku prijatelja i tako privlači Olgicu na svoju stranu, što će se kasnije pokazati kao najveća greška, iluzija. Za razliku  od nje, Svetlana prihvata da je nepoželjna. (Kapon 2008:23,24)

Poslednju, treću, patnju Kapon povezuje sa osećanjem klizanja na putu na kom se rizikuje da se drugom nametnu patnje, koje su možda i bolnije od onih koje smo sami imali da istrpimo. (Kapon 2008:24, 25) Međutim, naratorka ne prelazi granicu i, baš zato što je iskusila patnje, ne spušta se na nivo onih kojima je tuđa patnja hrana za dušu. Glavne crte, karakteristike, mlade naratorke su neprolazna vernost, potpuno samoodricanje, dovedeno do žrtvovaanja, svest i prihvatanje posledica sopstvenog delovanja (Kapon 2008:25) Svetlana Velmar Janković, posredstvom naratorke ovog romana, progovara o zrelosti deteta koje je primorano da prerano odraste, progovara o svoj deci koja su parče […] ljudskog bića kome je odstranjeno detinjstvo (Ožiljak:75), ali lik naratorke se nikad ne udvaja, ne pojavljuje se kao autorkin dvojnik. (Kapon 2008:25)

Nakon što smo progovorili o snovima i snoviđenjima, patnjama, a kroz sve to upoznali naratorku, pre obrade tema izdaje i smrti ćemo se osvrnuti na figure oca i ujaka. Prema rečima Alena Kapona, otac kod Svetlane Velmar Janković doživljava najviše promena. Iako čitalac već ima ograničeno interesovanje za lik oca, autorka nas potpuno lišava ovog lika u Ožiljku u kome on postoji samo u sećanju na njega koje drugi likovi neguju. Ovaj roman nosi promenu, neku vrstu pomeranja u kojoj naratorkin ujak dolazi na mesto prerano izgubljenog oca da bi tako postao antipatičan lik koji izaziva jedino odbojnost, ali ovoga puta na moralnom planu. (Kapon 2008:44) Ujak je okarakterisan kao razmetnjiv i kao neko ko se ne boji. Takav ostaje i onda kad bude morao da se pomiri s činjenicom da nije najjači na svetu. (Ožiljak:57) (Kapon 2008:44)

Sledeća tema, koja ujedno izaziva ogromnu patnju, jeste izdaja. Opšte mišljenje pod izdajom podrazumeva prelazak na drugu, neprijateljsku stranu, odricanje od svoje vere, otadžbine, svojih vrednosti i ubeđenja. Druga značenja izdaje pretpostavljaju potpisivanje pakta s đavolom. (Kapon 2008:90,91) Izdati znači ne odgovoriti na neka očekivanja, izazvati ogromno razočaranje, koje je srazmerno poverenju koje su ljudi  imali u nas. (Kapon 2008:92) Ova tema, posmatrana od početka autorkinog stvaranja, iznova obrađivana i razrađivana, ima  najvažnije mesto u njenom stvaralaštvu. Svetlana neprekidno sebe ispituje o pravoj prirodi izdaje, o motivima koji do nje dovode i o načinima  na koje čovek postaje kriv za izdaju. (Kapon 2008:90, 91) Prvi, od mnogih, oblik izdaje je ona izdaja naših, iztdaja protiv krvno bliskih, onih prema kojima gajimo osećanja. Ovaj vid izdaje niko ne može izbeći, čak ni junakinje ranih priča Svetlane Velmar Janković koja motiv za opsesivno vraćanje ovoj temi nalazi u svom detinjstvu i ranom suočavanju sa tim da svi izdaju sve. (Kapon 2008:91,92,94) Kad je reč o ovoj temi, posredstvom likova Olgice i Nevene, nameće se podtema MASKI koje su, samim svojim postojanjem, jedan vid izdaje. Prva asocijacija na maske i otkrivanje pravog lica je Olgica. Ona je delimičan odraz prave Zore, podla i poročna. Kako mladoj junakinji nedostaju prijatelji, pristaje da se poveže s Olgicom, a iz straha da je ne izgubi, pristaje na sve njene hirove. Nakon što shvati kakva je, naratorka napušta to prijateljstvo, a u njenom životu se ubrzo pojavljuje Nevena. Kapon naglašava da naklonost koju naratorka i Nevena osećaju jedna prema drugoj izgleda iskrena, uzvraćena dok Nevena ne prizna da je bila određena da drži svoju drugaricu pod nadzorom i da je nagovara da pristupi Pionirskoj organizaciji. (Kapon 2008:64,65) Razlika između nje i Olgice je dvostruka: pre svega, ne odriče se ljubavi koju oseća prema naratorki, a zatim ta što se kod Nevene ne ukidaju pronicljivost i sposobnost da pravi razliku između vrednosti, za šta je dokaz njeno insistiranje da naratorka spali Vitomirovo pismo upućeno ujni. (Kapon 2008:64,65) Važno je naglasiti da se kod Svetlane Velmar Janković retko javljaju oni koji zaista izdaju, ali mnogi likovi o tome razmišljaju. Na sreću, na vreme osvešćuju misao da izdaja nikako nije rešenje i ne čine ono što ne bi mogli ispraviti. (Kapon 2008:94) 

Za kraj, ostaje nam da se osvrnemo na temu smrti koja prati celokupno autorkino stvaralaštvo. Uzevši u obzir to da sva njena dela slikaju Smrt kao nešto jezivo, za Ožiljak možemo reći da predstavlja izuzetak jer je na trenutke prikazana sa pozitivnim osobinama. (Kapon 2008:121) Najpre, Smrt je intuitivno otkriće, a zatim dolazi saznanje da je ona stvarna. Ona je, pre svega, nešto nepojmljivo, apstraktno, što se nikako ne može prikazati. Neki od njenih naziva su TAMA, BEZDNO, ZLA NEMAN. Potom, iako nije precizno definisana, stapa se sa onim što je kadro da je izazove: sa eksplozijoom ili zatrpavanjem pod spratovima ruševina. (Kapon 2008:120,121) Materijalizacija smrti se javlja u obličju crnog pauka koji visi nad ujekovom glavom u sudnici. (Kapon 2008:120,121) Aleksandra Žeželj Kocić progovara o fizičkoj smrti kao o očiglednoj stvarnosti. Takođe, vrstama smrti se priključuju rat, fizičko odsustvo voljenih, udaljenost među ljudima, nemaština, glad, izgubljene moralne vrednosti, kolektivna zatupelost, okrutnost, nasilje, izdaja, mnogostruko zlo. Ona stvarnosti deli na svetle i tamne, pa tako i junaci i junakinje romana postaju oličenja svetlosnog ili mračnog principa.  (Žeželj Kocić 2012:114,115) 

Roman Ožiljak neguje nekoliko kultova: kult Smrti, kult sećanja (na smrt), kult različitosti. Kada se ovi kultovi, ovi fragmenti života, poređaju i povežu snovima i snoviđenjima, dobiijamo moćnu celinu koja nas ostavlja bez daha i svojom kružnom formom podseća na našu prolaznost. Knjige, priroda i život su neprolazni, večito se obnavljaju i ponovo čitaju, a čovek nestaje, pa je važno da ostavi trag iza sebe koji će svedočiti o njegovom postojanju. Svetlana Velmar Janković je iza sebe ostavila mnoge tragove, ali roman Ožiljak je možda njen najdublji i najpostojaniji trag. 



IZVORI

1. Velmar Janković 1999: Svetlana Velmar Janković, Ožiljak, Stubovi kulture, Beograd

LITERATURA

1. Žeželj Kocić 2012: Aleksandra Žeželj Kocić, Pogledi izdaleka i izbliza u prozi Svetlane Velmar Janković, u zborniku radova Bezdane svetlosti – o književnom delu Svetlane Velmar Janković, priredio Mihajlo Pantić, Biblioteka grada Beograda, Beograd

2. Kapon 2008: Alen Kapon, Svetla Svetlane Velmar Janković, Stubovi kulture, Beograd     


петак, 1. октобар 2021.

TAJNE PAVLOVE ULICE - DRAGAN JAKOVLJEVIĆ

 

Pred nama je delo izuzetne vrednosti, snažnih emocija i veomoa važnih poruka. Delo Dragana Jakovljevića obuhvata sve aspekte života, daje izvrsne psihološke portrete i uči nas koliko je prošlost važna, ali da ne treba živeti u njoj. U redu je sećati se davnih vremena, u redu je sve dok ne živimo u njima, a život teče mimo nas.

Roman počinje predivnim opisima jeseni, a lirski ton ovih opisa nas upućuje na subjektov doživljaj, iako se on još uvek ne otkriva. Znamo da je tu, odaje ga oblik glagola Posmatram, odaje ga i ljubav prema jeseni koju može iskazati samo onaj ko oseća dušom ovo godišnje doba. Moramo obratiti pažnju na rečenicu kojom Jakovljević započinje priču : I ova peštanska jesen slična je... On iz setnog, melanholičnog tona, koji u sebi sadrži primesu dosade, jednoličnosti, prelazi na lirsko talasanje i dočaravanje svog doživljaja jeseni. Prve dve reči - I ova - upućuju na to da ove jesen nije donela nešto novo sa sobom, ponovila se, već je bilo ovakvih jeseni. S druge strane, ona je za subjekta uvek nova, drugačija. Odmah na početku se susrećemo sa sukobom realnosti i unutrašnjeg doživljaja, sa svešću o prolaznosti i toplinom trajanja u srcu subjekta. Subjekt, ukazujući na veselost i šarenilo koje jesen stvara, šalje veoma važnu poruku - biti u sadašnjem trenutku, disati, obraćati pažnju na ono što nas okružuje, povezati se s prirodom i dopustiti da nam prenese svoj mir. Takođe, time nam daje priliku da sa njim posmatramo stvaralačko nadahnuže prirode. U priču uvodi motiv stvaranja, pisanja, inspiracije nagoveštavajući koja će biti glavna tema njegove priče. Pominjanje pripovesti budi asocijaciju na pripovednu tehniku priče u priči. Zatim, progovara o tome kako jesen, svojim tajnim jezikom, šapuće o svojoj romantičnosti, o svojoj prisutnosti. Ona je svuda i u svakome, samo joj treba otvoriti srce i dopustiti da nas očara. Čvrsta povezanost subjekta i jeseni se otkriva kad on kaže da mu se jesen približila i šapnula mu da nisu sve (pripovesti) sa ovoga sveta. Ti ćeš to razumeti. Sada se pitamo nisu li subjekt i jesen jedno i mogu li postojati jedno bez drugog. Postavlja se pitanje nije li tajšapat, koji se pripisuje jeseni, unutrašnji glas subjekta. Ono u šta smo sigurni jeste to da Jakovljević uspostavlja kult jeseni i nakon toga započinje priču o subjektu. 

Interesantan je narativni tok koji uočavamo, naracija se kreće poput filmske kamere. Prvo je prikazan jesenji pejzaž preko kojeg smo uspeli da prodremo do unutrašnjeg bića subjekta, pa smo, šetajući njegovim unutrašnjim bićem, otkrili neraskidivu nit koja ga vezuje za jesen, a samim tim i za stvaranje. Dvostruka povezamost s jeseni postoji, ma koliko bila skrivena ta druga nit. Druga nit se odnosi na promišljanje o sopstvenom delu i buđenje želje za razgovorom o svojim namerama u oblasti pisanja. Subjekt se u priču uvodi negacijom, zapitanošču, sumnjom. Na kraju, negacija, zapitanost i sumnja se pretvaraju u potvrdu, u saznanje da mu je namera propala kada ju je otkrio. 

U daljem tekstu se otkrivaju subjektova, ali i piščeva, uverenja. Za pisca se ne može reći da je sveznajući pripovedač, niti da ga nema, da ne progovara. On je tu, prisutan je, ali skriven, Otkrivaju ga mesta poput ovog, mesta fse progovara o uverenjima, mesta na kojima svoja promišljanja pripisuje subjektu. 

Kontrast uočavamo kada se subjekt nađe u kancelariji izdavačke kuće, ali i pre toga, samo nešto suptilnije. Susret sa portirom i njegova ravnodušnost su prvi znak sumornosti i suprotnosti sa onim u subjektovoj duši. Ova sumornost, pre nego što saznamo njen pravi uzrok, navodi nas da uočimo prvi sloj kontrasta, opet između subjekta i portira. Taj sloj se odnosi na dve različite perdpektive, dva dijametralno suprotna stava. Portir u jeseni vidi sumornost i gašenje boja, života, dok subjekt vidi šarenilo i oživljavanje boja. Druga stvar, u kojoj je razilaženje ove dve ličnosti očigledno, tiće se pisanja i odnosa prema knjigama. Jasno je da portir ne razume potrebu za pisanjem i značaj knjiga, što se vidi iz sledećeg dela rečenice koju izgovara: ...ako još drže te moljce. Zatim, dolazimo do drugog sloja koji, iako drugi, postaje značajniji od prvog zbog svoje širine. Reč je o tome da se ovde susrećemo sa nekom vrstom objektivnog korelativa. Nemamo ovde objektivni korelativ u punom smislu jer opis prostorije ne upućuje na stanje subjekta, već lica koje se zatiče u prostoriji. Kada nam pred očima iskrsne slika kancelarije izdavačke kuće, biće nam prikazana tri stanja: Izdavačka kuća pred bankrotom, službenicino neraspoloženje zbog toga i njen skepticizam prema novim stvarima, uslovljen potrebom za sigurnošću. Ona je u subjektu videla samo neizvesnost, propast i neuspeh, nikako nadu, novu priliku i mogućnost uspeha. Istovremeno, njena kancelarija je odraz njenog pogleda na jesen, koji je isti kao portirov. Dobra stvar u ovim susretima je što možemo bolje upoznati subjekta. Njegovo odmahivanje rukom na portirovo pitanje može se tumačiti na više načina: kao pokušaj da se odbrani od tuđeg lošeg raspoloženja i ne dozvoli da radost i nada iščile iz njega, kao znak da se jedan deo vizije ruši, ali da ne želi da se cela sruši. Bilo kom tumačenju da se priklonimo, dolazimo do toga da se subjekt našao pred testom jačine svog duha. Iskrsava još jedno moguće značenje odmahivanja rukom - možda tera od sebe nespokoj i crne oblake koji mu se približavaju, tako pravi štit oko sebe i ne dozvoljava razočarenju i tuđem bolu, koji ga pogađa, da zagospodare. Sada mu preostaje da ne izgubi samopouzdanje i hrabrost ukoliko mu se ukaže nova prilika. 

Jakovljević vešto, lako i prirodno prelazi sa psihološkog stanja na predstavljanje činjenica i događaja koji su oslikavali realnost u kojoj se subjekt nalazi. Dva samozvana pesnika, kritičar plagijator, vreme i okruženje u kome svako želi da povredi, obezvredi i omalovaži drugog. Naš junak tu ne pripada, drugačiji je, ne može da se uklopi. Koliko ga zaista bole tuđa patnja i neuspeh, pokazao je kada nije tužio jednog, od dvojice samozvanih, pesnika zbog toga što je njegovu priču pretvorio u stihove i potpisao sebe kao autora. Kao što i sam kaže u romanu, manje ga je bolelo da se odrekne jedne priče nego da uništi pesnika koji je već bio na rubu uništenja. Radije će čitati svoje delo u izmenjenom obliku i sa tuđim potpisom, nego da uništi "kolegu" po peru. U ovom postupku, kod njega možemo prepoznati romantičarski Svetski bol koji se ogleda i u prikazu kulture i književnosti koje su na ivici propasti. Književne večeri su retke i pretvorene u teatar, opstaju samo zbog lažnih izveštaja i lukavstva fotografa. Sve ovo potvrđuje Šekspirove reči da je život pozornica, a svi mi smo glumci čiji je zadatak da odigraju svoju ulogu i zaćute. Medijum kroz koji se ispoljavaju ove reči je lažni književni kritičar. On je primer jedne labilne prirode i ličnost koja je ubedila sebe da je zaista ono što je, u stvari, samo maska. Njemu se pridružuju i dva samozvana pesnika, pa se stvara mini bal pod maskama, stvara se iluzija života kakav se želi. Njih trojica na taj način pokušavaju da ostvare ono što žele, ono za šta znaju da neće nikada biti. Zato se stapaju sa maskama i svoju ulogu igraju i kada se predstava završi. 

Još jedan pokazatelj nepodržavajućeg okruženja je neprijatnost sa piscem. Piščeva izjava da ima bar 15 fascikli sa radovima mladih pisaca, neiskusnih i nesigurnih, govori da se on ni po čemu ne razlikuje od onog pesnika i kritičara. On koristi tuđe slabosti, uzima njihove radove znajući da oh neće pogledati. Tako slika trnovitog puta mladog pisca postaje još trnovitija i preti da se pretvori u lavirint iz koga nema izlaza. Međutim, u slučaju našeg subjekta nije tako. On je pokazao svoju jačinu time što je iz ovoga izvukao pouku, naučio nešto i poslao nam poruku da iz svake neprijatnosti i lošeg dešavanja treba izvući nešto dobro. On je spoznao da rušenje neke iluzije nije neminovna propast i da sve bude onako kako treba da bude u pravom trenutku. Znao je, iako je bio tužan, da ovaj događaj ima svoj smisao. Nakon susreta sa Stojanom, piscem u pokušaju, otvorila su mu se druga vrata za čije postojanje ne bi ni znao da se prva nisu zatvorila. Sada je osećao zahvalnost što je susret sa piscem prošao tako kako je prošao jer je uvideo da život čuva nešto bolje za njega, da zaslužuje više od lažnih nada i obećanja. 

Čitajući dalje, otkrivamo jednu novu perspektivu, saznajemo da su svi događaji koje smo do sada proživeli, zajedno sa subjektom, prošli i postali uspomene. Stariji, zreliji subjektpiše priču o sebi iz mlađih dana ne želeći da te dane prepusti reci zaborava. Ovde se iznenada, a tako prirodno, neizveštačeno, otvara kategorija vremena. Iznenađuje nas preplitanje prošlosti i sadašnjosti jer nas je Jakovljević ubedio da je sve što čitamo sadašnjost. Upotreba prvog lica prezenta nas je dovela do zaključka da je u pitanju ispovest mladog pisca, pa smo se sa takvom atmosferom saživeli i prihvatili je kao jedino moguću. Međutim, taj varljivi utisak se donekle menja ovom piščevom intervencijom. Baš tu proviruje, na trenutak, nevidljivi pripovedač menjajući tehniku pripovedanja. Uvodi se tehnika panoptikona, ali su posmatrač i posmatrani ista osoba. Subjekt posmatra sebe okružen sobom - ovaj sadašnji posmatra onog nekadašnjeg, tako da iz perspektive starijeg, zrelijeg, iskusnijeg prikazuje mladog, neiskusnog. Između redova čitamo žal za mladošću i tim, iz sadašnje perspektive, bezbrižnim danima. Prateći asocijativnu liniju, prisetićemo se Borine Sofke sa kojom je subjekt povezan motivom žala za mladošću i pripovedačkom tehnikom. Pripovedačeva tehnika povezuje subjekta sa još jednom junakinjom, Adrijanom iz dela Rimljanka Alberta Moravije. Ovom spoznajom, subjekt postaje i pripovedač i akter. Više mu nije potreban autor da govori umesto njega.Takođe, sa Adrijanom ga povezuje ta podvojenost i distanciranost od samog sebe. Subjekt kao pripovedač postaje posmatrač, posmatra sebe iz mlađih dana i objektivno, što mu omogućava distanciranost, sagledava tadašnjeg sebe i događaje, pa nam ih prenosi, slika ih kao da se sada odigravaju sva ta mladalačka talasanja. 


Pripovedanje se nastavlja iz sadašnjeg vremena, a to unamo jer dečak pripovedača, koji sada ima dvostruku ulogu subjekta- pripovedača, naziva Čiko. Uvođenje lika dečaka sa invaliditetom je smisaono slojevito i, iako epizodni lik, veoma značajno. Pre svega, susret sa dečakom govori da je subjekt ostao isti, nisu ga promenile godine i okruženje u kome se nalazio. Potvrđuje se postojanje onog romantičarskog Svetskog bola, a svu nežnost u subjektu spoznajemo kada, nakon saznanja o dečakovom invaliditetu, pomiluje njegovo lice i kada ga, na kraju, zagrli. Taj susret otvara temu humanosti, ljudskosti i prihvatanja različitosti. Bol drugoga, pogotovo dece, ne sme ostati bez utehe, tračka nade. Suština i smisao čovekovog postojanja je usrećiti drugog i uliti malo nade u njegovo beznađe. Kupovina patika je mala, beznačajna stvar za subjekta, a dečaku one unose radost u sivu svakodnevnicu. Iako ne može da ih obuje, on u mislima trči u njima pronalazeći boje za svoje crteže. Kupovinom patika, subjekt je dečaku ulio nadu da svojim mislima može stvarati boje i svetove koje želi. Crno-beli svetovi, realnost onoga što vidi, sada su zamenjeni crtežima mora, sunca, dobili su boje i živost. Zatim, talenat ovog dečaka nas vraća ljubavi prema stvaranju, spajaju se književnost i crtanje, reči i slike. Ovim susretom je dat još jedan argument koji ide u prilog tvrdnji da umetnik pronađe umetnika. Subjektova i dečakova duša su prepoznale jedna drugu i popunjavale praznine koje su postojale u oboma. Na kraju, ali ne manje važno, autor nam, kroz subjekta, poručuje da zaboravimo na predrasude o osobama sa invaliditetom jer su i one kao i mi. Imaju želje, snove, talente, potrebu za ljubavlju, zagrljajem. Imaju svoje sreće, tuge, ambicije sposobnosti, veštine, uspone i padove. Treba ih prihvatiti i pomoći onoliko koliko je potrebno i u onome u čemu im je pomoć potrebna. Iskre koje je subjekt osetio nakon što je video dečakovu rasdost, iskre dečakove duše su dotakle nešto duboko, nešto na šta je zaboravio. Da, jedino se sreća množi kad se deli. 

Kako čitanje odmiče, upoznajemo nove ljude, pred očima su nam druge uspomene. Sve više uočavamo piščevu veštinu da fragmente, naizgled nezavisne i nespoive, poveže u smisaonou celinu. Tema koja se od početka provlači, koja je vezivno tkivo svih fragmenata, jeste tema stvaralaštva. Postoji još jedna nit koja povezuje dva udaljena fragmenta, udaljena i vremenski i prostorno. Ta nit je, istovremeno, i nov motiv koga sada postajemo svesni jer se ista situacija, samo sa drugim akterima, ponovila. Reč je o motivu izgubljenog rukopisa. Prvi put se sa njim susrećemo pri susretu subjekta sa piscem. Tada nismo imali potpunu svest o ovom motivu jer smo, u dubini duše, bar malo verovali da će pisac ipak pročitati rukopis i vratiti ga subjektu. Međutim, nakon zbrzanog piščevog odgovora da ga subjekt pronađe, u podsvesti nam se javlja misao o izgubljenom rukopisu. Drugi put se susrećemo sa misterioznim nestankom rukopisa; misterioznim jer nije pronađen među stvarima iznenada preminulog teaatrologa koji je, kako nam se čini, zaista bio zainteresovan da podrži mladog pisca. Ukoliko malo duže zastanemo i posmatramo ova dva događaja, izvući ćemo veliku životnu pouku - sve se dešava kad treba da se desi, ni trenutak pre, ni trenutak posle pravog trenutka. Očigledno, ni ovo nije bio pravi trenutak za našeg subjekta. S druge strane, da su se sada ispunile nade koje je gajio, da se rukopis nije nepovratno izgubio, ne bi skupio hrabrost da napusti palanku koja nije mogla ništa da mu pruži. Odlazak u Budimpeštu predstavlja prekretnicu u njegovom životu, predstavlja novi početak, novo poglavlje života koje čeka da bude ispisano. Zajedno sa Dečacima Pavlove ulice hrli ka novoj inspiraciji, ka boljem životu i, možda, ka ostvarenju sna o objavljivanju knjige. Kako stoji u naslovu ovog dela, subjekta čekaju tajne Pavlove ulice da ih otkrije. 

Pre nego što nastavimo putovanje sa subjektom, potrebno je posvetiti pažnju jednom utisku koji se stiče tokom čitanja. Naime, prisutna fragmentarnost, isečci sećanja objedinjeni u smisaonu celinu, iako su pojedini lišeni logičke povezanosti, čine da pomislimo kako se sve vreme nalazimo pred albumom porodičnih fotografija. Donekle, utisak nas ne vara jer se nalazimo pred albumom, ali albumom uspomena pretočenih u reči. Nalazimo se pred uspomenama i sećanjima na mladalačko doba, ali i pratimo sudbinu stvaraoca u usponu. Pored toga, pratimo razvoj društva i njegovog odnosa prema umetnosti. Jakovljević vešto progovara o svim aspektima života na ubedljiv, realan, ali ne i pesimistički način. Možemo reći da je udaljavanje subjekta iz palanke jako dobro smišljen i motivisan pokušaj očuvanja optimizma i subjektove ljudskosti. Da je ostao tu gde jeste, vrlo brzo bismo čitali pesimistične i hladne redove koji bi oslikavali subjektovu promenu, uništenost jednog divnog bića. 


Čar ovog dela je i u tome što imamo vernu sliku života i ljudi u Budimpešti, upoznajemo se sa njima kroz pretprazničnu atmosferu. U tu sliku je utkano još jedno skidanje maske, još jedna ljudska laž i razočarenje. Sada se ponavlja situacija sa piscem, samo uz još jednog svedoka i na drugačiji način. Ma kako se odigralo, jedno je isto - razočarenje. Ova situacija uvodi motiv dvostrukog identiteta, dvostruke maske, o čemu progovara subjekt- pripovedač jer subjekt u trenutku događanja nije mogao da zna da su Đuzepe, štimer orgulja, i Alesandro, orguljaš, ista osoba. Ponovo se potvrdila povezanost svih fragmenata iako, na prvi pogled, ničim nisu povezani. Suočeni sa dva puta ponovljenim motivima - motiv izgubljenog rukopisa i motiv padanja maske - pitamo se čemu ova dvostrukost, ovaj dualizam. Odgovor na naše pitanje daju Alen Gerbran i Žan Ševalije u Rečniku simbola - dva je brojdualizma, sukoba, suprotnosti. Oni kažu da je ovaj broj prva i najradikalnija od svih deoba, on je deoba iz koje su nastale sve ostale. Simbolika broja dva nam otkriva da je, ponekad, linija između divljenja i razočarenja pretanka, gotovo nepostojeća. Isto tako, suprotne strane unutrašnjeg bića čoveka su bez granice ili je ona fluidna. Jedno ne može bez drugog, svi dualiteti koji postoje uslovljavaju postojanje onog drugog dela para. Uslovljavaju se i u tome su ravanopravni, ali kada govorimo o njihovom smenjivanju ta ravnopravnost se gubi. To gubljenje ravnopravnosti se odnosi na duallitete i sukobe unutrašnjeg čovekovog bića, odnosi se na talase egzistencije koji su negde duboko i isplivavaju na površinu pokrenuti uticajem događaja na biće. 

Vodeći nas putevima prošlosti, subjekt- pripovedač stiže do upoznavanja sa prijateljicom gospođe Juhas. Ovim upoznavanjem je autor, kroz subjekta- pripovedača, progovorio o prošlosti, ratu, progonu Jevreja, ali i o preživljavanju, snalažljivosti i sposobnosti da se smrti pogleda u oči i nastavi sa životom. Prijateljica gospođe Juhas nas, u trenutku direktnog susreta sa neminovnom smrću, podseća na Andrićevu ovčicu Asku jer se, na neki način, svojom umetnošću suprotstavlja neprijatelju. Ona neprijatelja poziva u kuću pod izgovorom da je upravo dobila vest da su je primili u pozorište i časti ih rakijom. Tako oni zaboravljaju zašto su došli i odlaze neobavljenog posla, a ona nastavlja svoj život.  

Životna prriča ove heroine nas vraća maskama, promenama identiteta. Ona je zahvaljujući promenama identiteta preživela rat. Navlačeći razne maske, uspela je da opstane i, ne saživljavajući se sa njima, ostane ono što jeste. Njena sudbina nam poručuje da su, ponekad, maske od egzistencijalnog znalaja, ali da ne treba poverovati u njih i zaboraviti ko smo zapravo. Ona je iznad svih maskiranih sa kojima nas je subjekt- pripovedač upoznao jer zna razliku između realnosti i iluzije koju maska pruža. Zna da igra pod maskom, a zatim je odbaci i bude ono što jeste. Maske su za nju samo sredstvo, nikako zadovoljstvo i mogućnost da sakrije pravu sebe od sveta i kad ne preti opasnost. 

David i Sem su dva važna epizodna lika koja imaju ulogu rekapitulacije prošlosti i trenutnog oživljavanja Molnarovog dela Dečaci Pavlove ulice. Zahvaljujući njima, subjekt saznaje da je i sam, jednim delom, učesnik ove priče jer živi u stanu jednog od dečaka Pavlove ulice. Ova dvojica su značajna jer vode ka ponovnom susretu sa devojčicom sa crvenim šalom i dečakom sa invaliditetom. Sada je pravo vreme da se pozabavimo pitanjem na koje nismo tražili odgovor i prepustili smo da nas vodi pretpostavka. Ni u jednom trenutku nismo naišli na opipljiv dokaz da je Edit subjektova žena, ali smo se zadovoljili pretpostavkom da jeste. Tek poslednje poglavlje nam otkriva da je Edit ona devojčica sa crvenim šalom i da su ona i subjekt muž i žena. Lako smo mogli zaključiti da su njih dvoje prijatelji koji žive zajedno jer ih ništa, do samog kraja, nije odalo. Njih dvoje potvrđuju da se najlepše i najdublje ljubavi rađaju iz prijateljstva. U samo par rečenica, Jakovljević uspeva da nam zamagli oči saopštavajući da su Edit i subjekt usvojili dečaka sa invaliditetom. On je sada potpuno izlečen i otkrivamo da se zove Stefan. Ovakav epilog nas iiznenađuje jer se ni devojčica sa crvenim šalom, ni dečak sa invaliditetom nigde ne pominju nakon susreta sa njima, niti nam subjekt- pripovedač daje nagoveštaj da misli o njima. Pored svega što je otkriveno, najveća i najlepša tajna je ostavljena za kraj, tako da je čitaocima srce puno kad zaklope knjigu. 

Pre nego što stavimo poslednju tačku na ovaj tekst, treba da obratimo pažnju na simboličan kraj. Album sećanja se otvara u jesen i zatvara se u jesen. Neminovno uočavamo jednu zaokruženost, cikličnost, celinu, ali i kružnu formu dela. Delo i forma života su izjednačeni, a poruke o prolaznosti i večitom ponavljanju svetli poput neonskog svetla. Kružna forma nam šalje putokaze do Andrićeve Proklete avlije i života koji treba živeti, zaista živeti, jer se nastavlja i kad nas ne bude. 

недеља, 4. јул 2021.

EUFORIJA I PAD KIŠNIH KAPI - VLADIMIR RADOVANOVIĆ

 


Pred nama je knjiga duboke i, izgleda, neizlečive depresije. Radovanovićeva knjiga delije kao jedan veliki košmar satkan od niza malih košmara. Radovanović je izgradio košmarni svet bez mogućnosti buđenja, a jedini mogući izlaz iz ovog sveta je smrt. Smrt se ovde često priželjkuje i priziva kao spas. Bitisanje u košmarnom svetu, svetu apsolutne tame, ipak je mučno, ma koliko se taj svet voleo, a subjekti ovih peiča ga vole.

Ovu zbirku kratkih priča otvara priča Čemu naslov? Odmah , na samom početku, postajemo svesni da nas očekuje puno razmišljanja i odgonetanja onoga što se nameće zapitanošću subjekta. Znak pitanja u naslovu nagoveštava dominaciju već pomenute zapitanosti. Ta zapitanost otvara horizont koji koji se samo dušom i srcem spoznaje. Iako bi ova pitanja bez odgovora trebalo, prema definiciji, smatrati retoričkim, ona su sve sem retorička. Pre bismo ih mogli okarakterisati kao filozofska. 

Pitanje kojim priča počinje : Zašto sve mora da ima opravdanje? otkriva nam postojanje bunta, prikazuje nam opiranje kalupima i logičnosti. Uvedeni su motivi slobode i autentičnosti koje prati besmislenost objašnjavanja drugima. U susret nam dolaze monotonija, filozofija, paradoks, uživanje u patnji i strah, strah od prolaznosti. Čim spomenemo prolaznost, neizbežno je da se setimo maestralnog dela  Prokleta avlija koje počinje i završava se motivom prolaznosti. U drugom pasusu se uvodi najvažniji motiv koji će se provlačiti kroz čitavu zbirku, a to je motiv ništavila, filozofskog NIŠTA. Kako tekst uvodne priče odmiče, kako se nižu ostale priče, shvatamo da je u pitanju Crnjanskovo NIŠTA. NIŠTA u koje se propada, pa ko preživi, dobro je. Subjekt ove priče preživljava, već je navikao i naučio da diše pod vodom, ali sve dublje tone u to NIŠTA. NIŠTA u Radovanovićevim pričama postaje dublje nego kod Crnjanskog. 

Sledeći važan motiv je motiv pukotine. Spuštajući se niz pokidane stepenike subjekt nailazi na pukotine. Pred njim su dva izbora: ili će, ponovo, još dublje, prošasti kroz te pukotine, ili će u njih posejati seme promene, preskočiti ih i krenuti dalje. Kako iz daljeg teksta saznajemo, preskočio ih je, ali nije posadio nijedno seme. 

Pored kategorije prostora, javlja se i kategorija vremena. Pre nego što se susretnemo sa vremenom kao odrednicom dela dana, pred nas iskače subjektivno vreme. Zapravo, subjekt je u raskoraku s vremenom, čini mu se da je napravio nekoliko koraka, a već sat vremena negde juri. Čitajući dalje, sve više se uveravamo da vreme sporo prolazi, a njegov tok se ubrzava kad kad se približi ili prođe ponoć. Vreme kao odrednica doba dana je, ipak, dominantnije u odnosu na subjektivno vreme. Subjektovo vreme je ponoć, nešto ređe podne.

Priču Čemu naslov? odlikuje dvosmislenost koja se javlja u završnoj rečenici trećeg pasusa: Toliko je radostan, da su mu suze izobličile lice od bola, ta tuga koja ga je kidala bila je radost, uzvišena sreća i zanos... Mozemo je tumačiti na dva načina: najpre shvatamo da su radost, uzvišena sreća i zanos izazvale tugu tugu i tu se krije osećanje straha. Strah ga je od prolaznosti sreće, a tuga se javlja usled tog izazvanog straha i svesti o prolaznosti. Svest o prolaznosti kao da potvrđuje subjektov stav o besmislenosti svega. Drugi način je da mu samo osećanje tuge i njeno prisustvo pruža radost, uzvišenu sreću i zanos. Ovo drugo tumačenje potvrđuje i opravdava motiv uživanja u patnji. Karakteristične su i nagle promene raspoloženja, od ushićenja do suza, da bi se na kraju slavila pobeda nad srećom. Nagla promena raspoloženja ukazuje da je subjekt u rascepu, da je negde između, izgubljen u sredini, da je pasivan. Sada smo svesni dvostrukosti ništavila - NIŠTA U NIČEMU i NIKO U NIČEMU. 

Kaada govori o mraku, subjekt dotiče dva motiva, motiv tame i motiv granice. Motiv tame je več jaasan, tama apsolutna i neopoziva. Kada je reč o granicama, pred nama je uverenje da one ne postoje, čak ni one fluidne. Zaista, one ne postoje, mi ih stvaramo. Ono što ne smemo prevideti jeste uvođenje onostranog, metafizičkog u priču. To je tako suptilno učinjeno da će nam promaći ako preletimo položaja u kom se nalazi subjekt. Ono NEGDE IZMEĐU je znak da je u ringu sa onostranošću i ovostranošću. On je između njih, trenutno ne zna gde bi, ali kasnije se otkriva njegova težnja ka onostranom, metafizičkom. 

Vreme je da se pozabavimo najdominantnijom odlikom Radovanovićeve poetike - nedorečenošću. Nedorečenost možemo posmatrati sa tri aspekta, tumačiti je kroz tri sloja. Prvi sloj bi bio taj da nedorečenost nastaje usled euforije, zbrkanosti. Drugi, dublji, sloj nalazimo u priči Ubistva zverskih obličja , a reč je o tome da postoji mogućnost da doživljene traume izazivaju nagli prekid misli i nedorečenost. Treći, najdublji, sloj nas vraća priči Čemu naslov? Subjekt kao da ne želi da dopusti čitaocu da vidi njegovo dno, njegov pad i da spozna njegove dubine koje skrivaju ono najvažnije. Ne dozvoljava da saznamo kraj njegove misli jer se boji otkrivanja pravog sebe, boji se onoga što jeste, a mi smo na korak da to otkrijemo. 

Pažnju treba obratiti i na interpunkciju, njena značenja i paralele sa drugim piscima i asocijacije na njih. Dominantan znak interpunkcije su tri tačke, susrećemo ih u svakoj priči. Prva asocijacija nam je Đura Jakšić i njegova pesma Ponoć. Naravno, više je razlika nego sličnosti u upotrebi, ali nas ovo prepoznavanje ipak mami da pronađemo sve sličnosti i razlike. Tri tačke ispred prve reči u rečenici imaju isto značenje kao tri tačke ispred Jakšićevog stiha. Radi se o tome da se trima tačkama u toj poziciji nagoveštava da ono bitno, suština, počinje tu, na tom mestu, a da je ono što preethodi ( bilo dato ili ne) manje važno, možda i nevažno, u odnosu na ono što se ističe ovakvom upotrebom ovog interpunkcijskog znaka. Ovime se ukazuje na to da, u stvari, tekst tek tada počinje, da je sve pre toga uvod koji ponekad i nije toliko značajan, već se njime kupuje vreme kako bi se skupila hrabrost za suštinu. Kod Jakšića, ali i kod Radovanovića, govor pre tri tačke je u funkciji dočaravanja atmosfere i ambijenta u kome se njihovi subjekti nalaze. Druga sličnosst, u okviru koje postoje i razlike, odnosi se na to kada se tri tačke nađu na kraju rečenice ili stiha. Sličnost je ta što je ta što je ovaj položaj znak prelaska u onostranost, metafiziku, znak da sledi nešto što je dostupno samo subjektu priče ili pesme. Razlika je to što kod Jakšića imamo čitavu strofu sastavljenu od tačaka. Jakšić time markira postojanje majčinih reči, ali nam stavlja do znanja da samo on može da ih čuje. Ni kod Jakšića ni kod Radovanovića čitalac nema pristup onostranom, metafizičkom. Radovanović ovoj poziciji daje još nekoliko značenja: Opadajuća intonacija teksta, prelazak iz euforije u pad. Zatim, ovako upotrebljene tri tačke otkrivaju monotoniju, setu, melanholičnost i simptom su traume koju smo malopre pominjali. 


Drugi interpunkcijski znak koji treba spomenuti jeste zapeta. Zapeta je važna zbog asocijacije na Crnjanskog i sličnost upotrebe. Opštepoznato je da Crnjanski  zapetu upotrebljava i tamo gde joj nije mesto, a isto to se uočava kod Radovanovića. 

Osvrnućemo se i na književne pravce jer je pred nama jedan novi pravac koji ima potencijal da zaživi. Pre nego što kažemo koju reč o Vladimirovoj inovaciji, ne smemo propustiti da pomenemo jednu, jedva primetnu, odliku postmodernizma u nešto izmenjenom obliku. Osnovna odlika postmodernizma je sumnja u istoriju i istoriografiju, postmodernizam ne osporava, oon sumnja. U zbirci Vladimira radovanovića nailazimo na sumnju u postojanje, u egzistenciju. Ovu sumnju prvi put spoznajemo u priči Čemu naslov?

Zar ne postoji drvo sa krošnjom, ma koliko da se zima nadvila nad naseobinom, prepunom praznine? Zar ne postoji lišće koje je izdržalo sve kiše, vetrove i ... Zar ne postoji? "Ne, ne znam šta tražim?" Hrabrio je čestice svoje svetlosti koja se jedva nazirala. Tražio je duboki bunar, prazan, bez vode, da urlikne, da sve odjekuje, da neko, od mnoštva čuje glas. Kakva glupost! Glas da neko, u ničemu, čuje...

Ono što smatramo inovacijom jeste potpuno novi stil koji se na može svrstati ni u jedad postojeći          -izam, što zahteva davanje autentičnog imena koje bi obuhvatilo sve karakteristike Vladimirovih kratkih priča. Pisac nam je to olakšao tako što je svoj pravac nazvao DEPRESIVIZAM, a mi ćemo se s tim nazivom složiti u nastavku analize. 

Uobičajeno veče, dan i jutro je priča u kojoj je potvrda sumnje u egzistenciju i postavlja se pitanje: Postoji li egzistencija iki je i ona, na neki način, smrt? U prvoj rečenici nailazimo na prelaz iz užurbanosti u spori tempo. Isto tako uočavamo da ta usporenost dolazi od psihološkog stanja subjekta koje je izraženo pokretima i radnjama koje čini. Još jedan pokazatelj psihičkog pada i rastrojstva je samo uvođenje motiva smrti, njeno direktno imenovanje, a razmišljanje o njoj dodatno obesmišljava već besmislen subjeektov život. 

Drugi pasus počinje rečju TAMO što odaje čežnju za daljinama iako se ne zna gde ntačno želi da ode, ne zna se gde je to TAMO, pa se pitamo da li ono uopšte postoji kao mogućnost za subjekta. Ono u šta smo sigurni jeste razmišljanje kako je svuda bolje nego ovde gde se sada nalazi. Takođe, čežnju odaju i tri tačke na kraju koje daju melanholičnu notu. Na trenutak se moramo vratiti na značenje ovog interpunkcijskog znaka koje nam je promaklo. Kod našeg pisca se tri tačke javljaju na početku rečenice, ali ne prve rečenice teksta ili pasusa, zato je u prethodnom govoru rečeno da idu ispred prve reči u rečenici. Često se dešava da one vrše dve funkcije istovremeno jer su na kraju rečenice, ali i na početku sledeće. Pored opadajuće intonacije, tri tačke na početku sledeće rečenice označavaju prelazak iz ovostranosti u onostranost ističući suštinu koja traje do naredne tri tačke koje su ponovno vraćanje onostranosti, metafizici. 

Kotrljanje kamenčića je besmisao u besmislenosti i budi u nama asocijaciju na Sizifa koji uzaludno pokušava da izgura stenu na vrh brda. Zadnji pasus ove priče počinje rečenicom: Zaćutaše njegove misli. Ona predstavlja mogući znak prepuštanja, stapanja s okolinom. Strahovi i oprez su ućutali, a subjektovo biće je osetilo malo mira koji je prekinuo stalno okretanje točka misli koje ne vode nikuda.

Naslov priče Ubistva zverskih obličja nagoveštava krimi priču, ali to očekivanje biva iznevereno. Ovde su svet i grad prikazani kao opasnost, a grad ima i uže određenja. Grad je predstavljen kao Pakao, što nam usmerava misli ka Danteu. Ovde se prelazi iz jednog kruga pakla (priroda) u drugi (zgrada). Pričom dominiraju haotičnost, zapletenost, zamršenost i nerazmrsivodt. 

Ova priča na spisak motiva dodaje tri stavke: motiv broja četiri, motiv senke i motiv vrata. Ako sagledamo sve što smo osvestili do sada, jasno nam je da će tumačenje simbolike broja četiri ići u negativnom smeru. Gerbran i Ševalije u Rečniku simbola kažu da je broj četiri zbog povezanosti sa krstom postao jedinstven simbol potpunosti, sveobuhvatnosti, celokupnosti. To što subjekt priče tek četvrte noći uplovljava u san potvrđuje relevantnodt ovog tumačenja u našem slučaju, ali mu daje negativnu notu. Reč je o simboličnom potvrđivanju tame, mraka, besmisla. Takođe, broj četiri simbolizuje ono što je čvrsto, opipljivo i pristupačno čulima, što za našeg subjekta predstavljaju mrak, senke, smrt, priviđenja. Motiv senke se ne uvodi direktno, već kroz rečenicu: Asfalt mu je skrivao lice. Gerbran i Ševalije navode da su vrata simbol prelaza između dva stanja, dva sveta, između poznatog i nepoznatog, svetlosti i tame. Radovanovićev subjekt prelazi iz većeg sveta NIČEGA (ulica) u manji svet NIČEGA (u sobu), prelazi iz mraka u mrak. Okružuje ga trostrruko ništavilo: ono u prirodi, ono u zgradi i ono u duši. Rečenica: Svaki pogled na časovnik istezao je njegovo lice u bolnu grimasu, koja je sa nestrpljenjem požurivala sat daje sliku groteske, izpokrenutosti - umesto da sat požuruje njega, on požuruje sat, Kada spomene bakarno jutarnje sunce koje prekriva osenčenu senku, dovodi nas pred optičku varku postojanja tračka svetlosti pokušavajući time da zavara čitaoca, ali i sebe. Apsolutni mrak u duši je još više istaknut kontrastom - jutro kao početak novog, vedrog dana i vesti o ubistvima. Subjektov izbor vesti kojima započinje dan nam daje slilku pomračenog uma i pomerene svesti. San kao da je nastavak realnosti, ali realnosti kakvom je  subjekt vidi. Otuda odsustvo svetlosti i u snu.

Dokaz da umetničkom delu često nisu potrebne reči jer bi ukaljale značenje i poruku je priča Testament i potpis. Dovoljno je da duša onog koji čita razume. S druge strane, priča T(egoba) i M(anija) donosi motiv gubitka koji je čest, kako u ovim pričama, tako i u drugim  književnim delima. Pročitavši deo rečenice ...raspadao se pod truleži izgubljenog vremena... na pamet nam pada Marsel Prust i njegov serijal U potrazi za izgubljenim vremenom. Sveest o gubitku stvara osećaj da je vreme stalo, i ne samo vreme, sve je stalo i nema za čime da se traga jer ono izgubljeno, a pogotovo izgubljeno vreme, ne može da se vrati. Iako stava da je nada fikcija, subjekt je svestan da kada ona nestaje, nestaje i čovek. Za kraj ove priče pisac nam je priredio susret sa smrću. Peersonifikovanje smrti i prikazivanje nje kao nekog bliskog sebi uvlači u nas osećaj nesigurnosti. Nismo sigurni da li subjekt ume da voli bilo šta osim svog sveta tame. 


Slojevi prašine su karakteristični po mističnosti, ne znamo kome se subjekt obraća jer nemamo konkretno obeležje, čak ni mali detalj, koji bi nam razotkrili kome su upućeni redovi koje ispisuje. To može biti Praznina, Ništavilo, Smrt, Život ili imaginarna žena koju pokušava da voli. Priča Silueta, opsesija i radost bola nam donosi saznanje da jedino senku čovek oduvek poznaje, a ne susretne se s njom. Iz rečenice U njemu je živeo On i jedna Silueta zaključujemo da tu postoji par koji nikako ne napušta subjekta - to su Mrak i Senka. Mrak i Senka su uzdignuti na nivo Božanstva. Ova priča nam mami osmeh kad se setimo Servantesovog plemenitog viteza Don Kihota nakon što pročitamo da subjekt nije ni star ni previše mlad da juriša na vetranjače. Pominjanjem vreline leta dobijamo potvrdu da je Silueta senka. Sintagma u senci Siluete ukazuje na udvajanje - senka senke - koje smo sreli nešto ranije - ništa u ničemu. Opsednutost tamom dominira knjigom, a ta opsesija stvara Siluetu. Ovde imamo trostruki sloj tame: mrak, senku i senku senke. Kada sva tri sloja okruže subjekta, nastaje i četvrti sloj: Pomračeni um koji sa sobom vuče i dušu. 

Pomenuli smo asocijaciju na Servantesa, a to nas navodi da se vratimo priči Čemu naslov? i progovorimo o asocijaciji koju smo propustili da pomenemo. Subjekt te priče je poželeo da ispari čime aludira na želju za smrću. On hoće da umre tako što će snagom volje rizvati smrt i to ga priblžava Novalisu koji je težio istom. Ponoćni sonet potvrđuje da subjekt ne ume da bude srećan i da mu sreća ne prija. On uživa u dobrovoljnoj izolovanosti koju ističe u priči Senke u kišnim noćima. Monotonija i neizrečeno NIŠTA ( označeno trima tačkama) idu nam u susret sa Pomračenjem crnog sunca. 

Pričom (Ne)očekivana smrt mrtvog tela dominiraju pomućen um i motiv živog mrtvaca koji nalazimo i u pesmi Tuga Aleksandra Ristovića. Razlika u obradi motiva našeg prozaisste i pesnima leži u tome što Ristovićev živi mrtvac u pesmi zaista umire, ali je još uvek žiiv u trenutku sprovoda, dok mrtvac našeg prozaiste ne umire,  već je njegova smrt proglašena greškom, njegovo onesvešćeno telo je proglašeno mrtvim, a on o svojoj smrti saznaje sa cedulje ostavljene pored njegovog tela.  Analizu priče Krug ćemo započeti simbolom zvezde, a završiti simbolom iz naslova. Simbol zvezde je satkan iz tri sloja, ima tri značenja. Prvi sloj bi bio površinski i očigledan: nestanak sunca, vreline i svetlosti koju subjekt ne podnosi. Drugi sloj predstavlja povratak sebi, atmosferi u kojoj se najbolje snalazi. Treći sloj je najdublji i tu je zvezda poput bele tačke na crnom platnu. Međutim, uzaludna je nada da će se on promeniti i od jedne zvezde na crnom nebu stvoriti više svetlosti poverovavši u nju. To što je zvezda stajala uvek u levom uglu nije slučajno. Sa leve strane se nalazi srce, a zvezda pokušava da dopre do njegovog srca i unese u njega malo svoje svetlosti. Pominjanje zvezde u progonstvu otvara  mogućnost da mu je nekad davno bila bliska pa ju je oterao izabravši svet tame. Odustao je od sebe, ali ona nije od njega. Tu je da ga podseti da može biti drugačije, Kada kaže da zvezda dolazi po njega, potvrđuje poziciju pasivnog subjekta povezujući se sa lirskim subjektom Disove Nirvane. 

Kod Gerbrana i Ševalijea mailazimo na brojna tumačenja simbola kruga, ali za nas je najrelevantnije uopteno tumačenje, tumačenje da je krug simbol onoga što je nebesko, simbol Boga i duše. Subjekti Radovanovićevih priča, pa i ove, često su izmešteni u sferu nebeskog, najmanje su na zemlji. Stalno ponavljanje motiva tame, senke, smrti, mraka, ponoći, podneva, sobe, samoće i čestih priviđenja nam otkriva kružnu formu ove zbirke kratkih priča. Sve priče čine jedan krug koji je, nevidljivom olovkom, iscrtan u duši. Kako krug nema početak ni kraj, tako Vladimirove priče počinju tamo gde se završavaju i završavaju se tamo gde počinju. 

среда, 22. јул 2020.

TERASA ANĐELA ČUVARA - KRSTO ŠPOLJAR

Ova novela počinje jednim tužnim tonom, jednom tužnom slikom sedmogodišnjeg dečaka sa pocepanim čarapama. Dečaka zatičemo usamljenog, izolovanog, bolje reći zarobljenog, na terasi kako u suzama gleda život na ulici. Tužni ton se pretvara u jezivu melodiju, koja će se pojačavati postajato još jezivija, kada saznamo da on, gledajući sve to, sav taj bezbrižan život koji se odvija pred njegovim očima, pokušava da zaboravi na nasilje kome je izložen. Nije slućajan izbor sedmogodišnjeg dečaka jer deca su najlepša i najčistija Božija stvorenja; ne znaju za zlo, nevina su, iskrena, nikog ne povređuju namerno, ako uopšte jedno dete može bilo koga da povredi. Njegova detinja duša nije imala prilike da bude ono što jeste, on je primoran da prerano odraste, upozna zlo, bedu, da bude svedok jedne propasti u koju vodi potreba za novcem i nedostatak istog. Majčin ljubavnik, Mirko, stalno ga je tukao bez ikakve krivice. Jedina dečakova krivica je što uopte postoji. Da njegov položaj bude gori, nije smeo da se požali majci na batine koje dobija jer je ona uvek na strani ljubavnika. Njeno sopstveno dete joj je teret, na njemu je iskaljivala svu ogorčenost, muku, bes i gađenje prema samoj sebi.
Mirko je blistao od zadovoljstva nakon što bi istukao dečaka. Bezbrižno i iscerenog lica bi pošao kuda je krenuo ostavši da se valja u blatu svoje zlobe i poremećene psihe. Bio je strah i trepet za dečaka, a njegova majkaje činila sve samo da je ne ostavi. Uživao je u osećaju nadmoći i iskorišćavao ga da obmane, namami dečakovu majku u zamku. Njegove reči i dela su se kosili, a da u njemu nema ni malo ljubavi prvi je osetio dečak i pokušao majci da ukaže na to. Ona je u svom rastrojstvu gurala dečaka od sebe, govorila mu da bib bolje bilo da ga nema. Svoje telo je davala svima, a dušu je postepeno gubila pod pritiskom stvarnosti. Iako svesna da detetu trebaju stvari, novac koji bi zaradila trošila je na Mirka i svoje potrebe. Bavljenje prostitucijom je zahtevalo dosta ulaganja jer se moda stalno menjala, a samim tim su i zahtevi rasli. Ipak, u njoj je bilo ljubavi za dečaka što se vidi u momentu kad mu čita o Isusu i dečaku kome je Anđeo čuvar pomogao, kad želi nešto da ga nauči. Tad se otkriva da ona nije potpuno zastranila, promalja se osećaj grešnosti i šelja da sve prestane i bude drugačije. Pričom o dečaku koji je doneo lek bolesnoj majci i, uz zaštitu Anđela čuvara, nije ao u ponor, želi da mu ukaže na značaj dobrote. Samim ovim podučavanjem pokazuje da zna za batine koje wen sin dobija od njenog ljubavnika iako dečak ne priča o tome. Pokazala je da joj se srce slama zbog toga i želi da se to više ne događa. U duši zna da njen sin nije zaslužio batine, ali mora da stane na Mirkovu stranu kako ga ne bi izgubila. Svesna njegove lažljivosti i praznih obećanja, ne može da ga pusti jer joj je jedina slamka spasa.


U dečakovu svest se urezalo to da on nije dobar i još više produbilo njegove rane na duši koje neprestano krvare. Moramo obratiti pažnju na motive terase i igre sa crvenom lopticom. Pre svega, terasa postaje njegovo stalno prebivalište, sa terase gleda život koji prolazi mimo njega. On je u nekoj vrsti zarobljeništva, a oni koji se neprestano kreću, užurbanost, buka predstavljaju ono što on u potaji želi. Svi ti ljudi, deca, svi oni se na kraju dana vraćaju u tople domove, onima koji ih vole, grle i pružaju im sve udobnosti i nežnosti kojih je on lišen. Iako nigde nije naznačeno da on želi biti deo svega toga, pogled koji mu se često zaustavlja na susednoj zgradi i kolporterima u poslu jasno ukazuje na to. Još jedna činjenica ide u prilog tome da je njegov pogled odraz ove želje, a to je njegova istovremena igra s lopticom . On se igra ne skidajući pogled s ulice i života koji vrvi. Ta igra se pretvara u mehaničke pokrete, postaje jedna monotonija koju više ne možemo nazvati igrom.Takođe, mehanički, naučeni pokreti, koji postaju nezavisna radnja od njegovog pogleda, svedoće o tome da on, gledajući u ono što ćeli, zamišlja da je tamo, da doživljava sve što i ti ljudi. Ma koliko bio tužan zbog sebe, u dubini duše se raduje zbog tih ljudi. Raduje se njihovoj slobodi i prihvata svoje zarobljeništvo. Sve navedeno nas asocira na Iva Ćipika i dečaka približava Ćipikovoj Cvijeti kojoj je prozor medijum ka onome što želi, a monotono brisanje prozoraje paralelno igri s lopticom našeg malog junaka. 


Kad smo već kod asocijacija, ne možemo da ne spomenemo Čehovljeve junake kojima je život često promašen, a oni su i sami promašeni ljudi kojima su drugi uređivali život i koji su zavisili od tuđe milosti. Ništa manje nije važna paralela našeg junaka sa junakom Turgenjevljevog Dnevnika suvišnog čoveka. Junake obe priče odlikuje suvišnost, oni kao da nikome ne trebaju, nemaju svrhu postojanja. Razlika među njima je što naš dečak svoju svrhu pronalazi u tome da dokaže da je dobar, dok Turgenjevljev junak ostaje bez svrhe i umire kao suvišan čovek. Za suvišnost, kao što vidimo, nisu važne godine, Trenutak u kome nad dečakom nadvladava detinja priroda, kad dse budi želja za nestašlucima je onaj kad želi da pljune kolportera po kosi i to pokazuje da on, uprkos svemu, ostaje dete.  Treba pomenuti još jednu važnu stvar, a to je uticaj literature na čoveka, u ovom slučaju dete. Krsto Špoljar nije prvi koji se bavi ovom temom, pre njega su to, na drugačiji način, činili Stendal i Gistav Flober. Kroz obradu ove teme, Špoljar pokreće i pitanje vere u Boga i Anđele, Njegove izaslanike.Takođe se ističe dečija naivnost i želja da se bude prihvaćen. Dečakovo čisto srce, otvoreno za sve, osim za Mirka, svoju veličinu pokazuje poverenjem u dvanaestogodišnju Helu koja je sve samo ne iskrena i dobronamerna. Ona ga nagovara na opasne stvari, manipuliše njime koristeći njegovu veru u Anđela čuvara. Ohrabruje ga da, izloživši se opasnosti, dokaže da je dobar i da neće pasti u ponor. Naš mali heroj, ne slutivši njeno lukavstvo, pristaje na to i sa verom da će ga Anđeo čuvar zaštititi, kao i dečaka iz priče, pokušava da pređe preko jako uskog ruba. Helino zadovoljstvo zbog toga što će imati razlog da ga ismeva pred drugima je prekinuto u trenutku kad je shvatila u koliku ga je opasnost dovela. Kako obično biva, krivica dolazi tek pred opasnošćui nakon već učinjenog. Njene suze i vrištanje sada mu nisu mogli pomoći, a on ih od straha za sopstveni život nije ni čuo. Mislio je na majku i obraćao se Anđelu čuvaru, molio ga da, ako je on zaista dobar, ne dozvoli da padne. Želeo je da bude poput dečaka iz priče i, na neki način, uspeo u tome. Anđeo čuvar ga je sačuvao, nije dozvolio da se dečak teže povredi. Ovime se šalje poruka čitaocu da svako od nas ima Anđala čuvara koji je uvek tu, uvek je sa nama i štiti nas. 

Dečakova majka je ta koja ga je spustila na zemlju. Tek pred opasnošću da izgubi sina, shvatila je koliko ga voli i da ne može bez njega. Taj trenutak joj je osvestio sve što je propustila, svaka greška je sada bila pred njenim uplakanim očima i zarivala se u njenu dušu. Ovo osvešćenje, svest čitaoca o njemu, vidi se u nemoći koja se ističe. Sad je stavljena pred izbor koji će je zauvek pratiti: sin ili Mirko. Rečenica kojom se novela završava je veoma važna pa ćemo je navesti, a zatim osvestiti njen značaj:

Gledao je zalijepljenih trepavica u njeno sagnuto lice i činilo mu se da sve shvaća.

Njena sagnuta glava, suze koje ne može da zadrži ukazuju da je došlo do pokajanja i da je izbor napravljen. Rastrzanosti izimeđu sina i lažljivog ljubavnika je došao kraj. Smogla je snage da se pomiri sa svojom bedom i nemaštinom i izabrala sina. Taj izbor nije jasno naznačen, ali iz toga što se dečaku činilo  da sve shvata, možemo naslutiti da je, uprkos svemu, izabrala njega zanemarivši sve ostale muke. Shvatila je, ma koliko se mučili, zajedno će lakše podneti sve muke. Nije mogla da se odrekne onoga koga je rodila jer, ako zagrebemo dublje, njena potisnuta podsvestju je uvek gonila da se bori zbog svog deteta. Naslućujemo, slika dečaka pripijenog uz njena bedra je tu podsvest pretvorila u svest. Majka i sin su ponovo sjedinjeni, a čitaocu je ostavljeno da domašta šta se dalje zbivalo sa njima.
Važna stvar koju ne bi trebalo zaobići jeste motiv opraštanja samoj sebi koji proizilazi iz novostečene svesti. Izabravši sina, odlučivši da prihvati potisnutu podsvest kao svest i željom da nadoknadi, bar koliko može, izgubljeno, ona započinje dug i ni malo lak proces opraštanja sebi. Takođe, priznavanje i prihvatanje sopstvene krivice spadaju u deo procesa, jer ako ne priznamo da smo krivi i ne prihvatimo tu krivicu kao nešto što nam je u tom trenutku, u trenutku delanja, izgledalo kao ispravno, jedino moguće, kao jedini izbor koji imamo, do oproštaja neće doći, nećemo oprostiti sebi i , i dalje ćemo se gristi, pitati kako smo mogli. Majka ovog dečaka nije jedina Špoljarova junakinja koja se bori da oprosti sebi. U noveli Kamen posljednjeg otoka imamo Marinu koja sebi ne može da oprosti što je ostavila Toma kada mu je bila najpotrebnija. Razlika između ove dve žene, ujedno i prednost za dečakovu majku, jeste u tome što Marina nema priliku da pokuša da ispravi svoju grešku, njeno pokajanje, svest i priznavanje krivice ne stvaraju priliku da se nadoknadi izgubljeno, dok dečakova majka dobija drugu šansu da popravi stvari. Ove dve novele ne dovodi u vezu samo motiv opraštanja sebi, već i jedan negativan aspekt, jedo izopačeno primenjivanje sile na mlađe i nejake od strane staratelja, muške figure, koja treba da bude uzor. Naime, videli smo da dečaka tuče majčin ljubavnik, a Marinina pozicija je, iako je starija, možda i gora jer njoj otac, koji treba da bude uzor, udara šamare samo zato što je došla posle njega kući jer se on vratio ranije nego obično.
Ove dve junakinje, njihova sudbina, bolna egzistencija, kao i dečakov život, potvrđuju ono  što svi već znamo, ali ne cenimo dovoljno. Bez porodice, prijatelja, onih koji nas prihvataju i vole, mi smo često ništa, samo olupine koje svsako odbbaci čim mu zasmetaju. Čovek je društveno biće, a osuditi ga na samoću i lišiti ljubavi je krajnje nehumano i neljudski.

Autor teksta: Sofija Ivanović