среда, 22. јул 2020.

TERASA ANĐELA ČUVARA - KRSTO ŠPOLJAR

Ova novela počinje jednim tužnim tonom, jednom tužnom slikom sedmogodišnjeg dečaka sa pocepanim čarapama. Dečaka zatičemo usamljenog, izolovanog, bolje reći zarobljenog, na terasi kako u suzama gleda život na ulici. Tužni ton se pretvara u jezivu melodiju, koja će se pojačavati postajato još jezivija, kada saznamo da on, gledajući sve to, sav taj bezbrižan život koji se odvija pred njegovim očima, pokušava da zaboravi na nasilje kome je izložen. Nije slućajan izbor sedmogodišnjeg dečaka jer deca su najlepša i najčistija Božija stvorenja; ne znaju za zlo, nevina su, iskrena, nikog ne povređuju namerno, ako uopšte jedno dete može bilo koga da povredi. Njegova detinja duša nije imala prilike da bude ono što jeste, on je primoran da prerano odraste, upozna zlo, bedu, da bude svedok jedne propasti u koju vodi potreba za novcem i nedostatak istog. Majčin ljubavnik, Mirko, stalno ga je tukao bez ikakve krivice. Jedina dečakova krivica je što uopte postoji. Da njegov položaj bude gori, nije smeo da se požali majci na batine koje dobija jer je ona uvek na strani ljubavnika. Njeno sopstveno dete joj je teret, na njemu je iskaljivala svu ogorčenost, muku, bes i gađenje prema samoj sebi.
Mirko je blistao od zadovoljstva nakon što bi istukao dečaka. Bezbrižno i iscerenog lica bi pošao kuda je krenuo ostavši da se valja u blatu svoje zlobe i poremećene psihe. Bio je strah i trepet za dečaka, a njegova majkaje činila sve samo da je ne ostavi. Uživao je u osećaju nadmoći i iskorišćavao ga da obmane, namami dečakovu majku u zamku. Njegove reči i dela su se kosili, a da u njemu nema ni malo ljubavi prvi je osetio dečak i pokušao majci da ukaže na to. Ona je u svom rastrojstvu gurala dečaka od sebe, govorila mu da bib bolje bilo da ga nema. Svoje telo je davala svima, a dušu je postepeno gubila pod pritiskom stvarnosti. Iako svesna da detetu trebaju stvari, novac koji bi zaradila trošila je na Mirka i svoje potrebe. Bavljenje prostitucijom je zahtevalo dosta ulaganja jer se moda stalno menjala, a samim tim su i zahtevi rasli. Ipak, u njoj je bilo ljubavi za dečaka što se vidi u momentu kad mu čita o Isusu i dečaku kome je Anđeo čuvar pomogao, kad želi nešto da ga nauči. Tad se otkriva da ona nije potpuno zastranila, promalja se osećaj grešnosti i šelja da sve prestane i bude drugačije. Pričom o dečaku koji je doneo lek bolesnoj majci i, uz zaštitu Anđela čuvara, nije ao u ponor, želi da mu ukaže na značaj dobrote. Samim ovim podučavanjem pokazuje da zna za batine koje wen sin dobija od njenog ljubavnika iako dečak ne priča o tome. Pokazala je da joj se srce slama zbog toga i želi da se to više ne događa. U duši zna da njen sin nije zaslužio batine, ali mora da stane na Mirkovu stranu kako ga ne bi izgubila. Svesna njegove lažljivosti i praznih obećanja, ne može da ga pusti jer joj je jedina slamka spasa.


U dečakovu svest se urezalo to da on nije dobar i još više produbilo njegove rane na duši koje neprestano krvare. Moramo obratiti pažnju na motive terase i igre sa crvenom lopticom. Pre svega, terasa postaje njegovo stalno prebivalište, sa terase gleda život koji prolazi mimo njega. On je u nekoj vrsti zarobljeništva, a oni koji se neprestano kreću, užurbanost, buka predstavljaju ono što on u potaji želi. Svi ti ljudi, deca, svi oni se na kraju dana vraćaju u tople domove, onima koji ih vole, grle i pružaju im sve udobnosti i nežnosti kojih je on lišen. Iako nigde nije naznačeno da on želi biti deo svega toga, pogled koji mu se često zaustavlja na susednoj zgradi i kolporterima u poslu jasno ukazuje na to. Još jedna činjenica ide u prilog tome da je njegov pogled odraz ove želje, a to je njegova istovremena igra s lopticom . On se igra ne skidajući pogled s ulice i života koji vrvi. Ta igra se pretvara u mehaničke pokrete, postaje jedna monotonija koju više ne možemo nazvati igrom.Takođe, mehanički, naučeni pokreti, koji postaju nezavisna radnja od njegovog pogleda, svedoće o tome da on, gledajući u ono što ćeli, zamišlja da je tamo, da doživljava sve što i ti ljudi. Ma koliko bio tužan zbog sebe, u dubini duše se raduje zbog tih ljudi. Raduje se njihovoj slobodi i prihvata svoje zarobljeništvo. Sve navedeno nas asocira na Iva Ćipika i dečaka približava Ćipikovoj Cvijeti kojoj je prozor medijum ka onome što želi, a monotono brisanje prozoraje paralelno igri s lopticom našeg malog junaka. 


Kad smo već kod asocijacija, ne možemo da ne spomenemo Čehovljeve junake kojima je život često promašen, a oni su i sami promašeni ljudi kojima su drugi uređivali život i koji su zavisili od tuđe milosti. Ništa manje nije važna paralela našeg junaka sa junakom Turgenjevljevog Dnevnika suvišnog čoveka. Junake obe priče odlikuje suvišnost, oni kao da nikome ne trebaju, nemaju svrhu postojanja. Razlika među njima je što naš dečak svoju svrhu pronalazi u tome da dokaže da je dobar, dok Turgenjevljev junak ostaje bez svrhe i umire kao suvišan čovek. Za suvišnost, kao što vidimo, nisu važne godine, Trenutak u kome nad dečakom nadvladava detinja priroda, kad dse budi želja za nestašlucima je onaj kad želi da pljune kolportera po kosi i to pokazuje da on, uprkos svemu, ostaje dete.  Treba pomenuti još jednu važnu stvar, a to je uticaj literature na čoveka, u ovom slučaju dete. Krsto Špoljar nije prvi koji se bavi ovom temom, pre njega su to, na drugačiji način, činili Stendal i Gistav Flober. Kroz obradu ove teme, Špoljar pokreće i pitanje vere u Boga i Anđele, Njegove izaslanike.Takođe se ističe dečija naivnost i želja da se bude prihvaćen. Dečakovo čisto srce, otvoreno za sve, osim za Mirka, svoju veličinu pokazuje poverenjem u dvanaestogodišnju Helu koja je sve samo ne iskrena i dobronamerna. Ona ga nagovara na opasne stvari, manipuliše njime koristeći njegovu veru u Anđela čuvara. Ohrabruje ga da, izloživši se opasnosti, dokaže da je dobar i da neće pasti u ponor. Naš mali heroj, ne slutivši njeno lukavstvo, pristaje na to i sa verom da će ga Anđeo čuvar zaštititi, kao i dečaka iz priče, pokušava da pređe preko jako uskog ruba. Helino zadovoljstvo zbog toga što će imati razlog da ga ismeva pred drugima je prekinuto u trenutku kad je shvatila u koliku ga je opasnost dovela. Kako obično biva, krivica dolazi tek pred opasnošćui nakon već učinjenog. Njene suze i vrištanje sada mu nisu mogli pomoći, a on ih od straha za sopstveni život nije ni čuo. Mislio je na majku i obraćao se Anđelu čuvaru, molio ga da, ako je on zaista dobar, ne dozvoli da padne. Želeo je da bude poput dečaka iz priče i, na neki način, uspeo u tome. Anđeo čuvar ga je sačuvao, nije dozvolio da se dečak teže povredi. Ovime se šalje poruka čitaocu da svako od nas ima Anđala čuvara koji je uvek tu, uvek je sa nama i štiti nas. 

Dečakova majka je ta koja ga je spustila na zemlju. Tek pred opasnošću da izgubi sina, shvatila je koliko ga voli i da ne može bez njega. Taj trenutak joj je osvestio sve što je propustila, svaka greška je sada bila pred njenim uplakanim očima i zarivala se u njenu dušu. Ovo osvešćenje, svest čitaoca o njemu, vidi se u nemoći koja se ističe. Sad je stavljena pred izbor koji će je zauvek pratiti: sin ili Mirko. Rečenica kojom se novela završava je veoma važna pa ćemo je navesti, a zatim osvestiti njen značaj:

Gledao je zalijepljenih trepavica u njeno sagnuto lice i činilo mu se da sve shvaća.

Njena sagnuta glava, suze koje ne može da zadrži ukazuju da je došlo do pokajanja i da je izbor napravljen. Rastrzanosti izimeđu sina i lažljivog ljubavnika je došao kraj. Smogla je snage da se pomiri sa svojom bedom i nemaštinom i izabrala sina. Taj izbor nije jasno naznačen, ali iz toga što se dečaku činilo  da sve shvata, možemo naslutiti da je, uprkos svemu, izabrala njega zanemarivši sve ostale muke. Shvatila je, ma koliko se mučili, zajedno će lakše podneti sve muke. Nije mogla da se odrekne onoga koga je rodila jer, ako zagrebemo dublje, njena potisnuta podsvestju je uvek gonila da se bori zbog svog deteta. Naslućujemo, slika dečaka pripijenog uz njena bedra je tu podsvest pretvorila u svest. Majka i sin su ponovo sjedinjeni, a čitaocu je ostavljeno da domašta šta se dalje zbivalo sa njima.
Važna stvar koju ne bi trebalo zaobići jeste motiv opraštanja samoj sebi koji proizilazi iz novostečene svesti. Izabravši sina, odlučivši da prihvati potisnutu podsvest kao svest i željom da nadoknadi, bar koliko može, izgubljeno, ona započinje dug i ni malo lak proces opraštanja sebi. Takođe, priznavanje i prihvatanje sopstvene krivice spadaju u deo procesa, jer ako ne priznamo da smo krivi i ne prihvatimo tu krivicu kao nešto što nam je u tom trenutku, u trenutku delanja, izgledalo kao ispravno, jedino moguće, kao jedini izbor koji imamo, do oproštaja neće doći, nećemo oprostiti sebi i , i dalje ćemo se gristi, pitati kako smo mogli. Majka ovog dečaka nije jedina Špoljarova junakinja koja se bori da oprosti sebi. U noveli Kamen posljednjeg otoka imamo Marinu koja sebi ne može da oprosti što je ostavila Toma kada mu je bila najpotrebnija. Razlika između ove dve žene, ujedno i prednost za dečakovu majku, jeste u tome što Marina nema priliku da pokuša da ispravi svoju grešku, njeno pokajanje, svest i priznavanje krivice ne stvaraju priliku da se nadoknadi izgubljeno, dok dečakova majka dobija drugu šansu da popravi stvari. Ove dve novele ne dovodi u vezu samo motiv opraštanja sebi, već i jedan negativan aspekt, jedo izopačeno primenjivanje sile na mlađe i nejake od strane staratelja, muške figure, koja treba da bude uzor. Naime, videli smo da dečaka tuče majčin ljubavnik, a Marinina pozicija je, iako je starija, možda i gora jer njoj otac, koji treba da bude uzor, udara šamare samo zato što je došla posle njega kući jer se on vratio ranije nego obično.
Ove dve junakinje, njihova sudbina, bolna egzistencija, kao i dečakov život, potvrđuju ono  što svi već znamo, ali ne cenimo dovoljno. Bez porodice, prijatelja, onih koji nas prihvataju i vole, mi smo često ništa, samo olupine koje svsako odbbaci čim mu zasmetaju. Čovek je društveno biće, a osuditi ga na samoću i lišiti ljubavi je krajnje nehumano i neljudski.

Autor teksta: Sofija Ivanović








недеља, 12. јул 2020.

OSTAVA TAJNI - BRANKA PANTELIĆ


Pre nego što pređemo na analizu samog dela, potrebno je dati izvesne nagoveštaje i osvetliti prve asocijacije na sadržaj dela kad pogledamo korice i naslov. 
Već nas je privukla tamna korica gde su jedino naslov i kofer crvene boje. Ovim se, odmah na početku, skreće šažnja na dva motiva: tajnu i kofer. Pominjanje tajni u naslovu nedvosmisleno upućuje na njihovo postojanje i potrebu da budu osvetljene, da više ne budu tajne. Tajne jesu prva karika za koju ćemo se vezati, ali tu nije kraj, lanac se nastavkja. Druga  karika, ona koja udvostručava asocijacije, jeste crvena boja. Opšte poznato je da da je crvena boja ljubavi, strasti, ali u spoju sa tamnim koricama i ogromnim vratima u starinskom stilu, prva asocijacija nam je krv, neke strašne tajne koje se kriju iza ovih vrata. Tu nije kraj zagonetke koju nameće ova boja, zagonetka se nastavlja pitanjem: Zašto je kofer crven? Pomalo nas hvata jeza kad sagedamo sve ovo, ali hajde prvo da dodamo još jednu kariku započetom lancu. Ta karika je simbolika vrata. U Rečniku simbola Alen Gerbran i Žan Ševalije navode da vrata simbolizuju mesto prelaza između dva stanja, dva sveta, između poznatog i nepoznatog, svetlosti i tame. Ona ne samo da označavaju prelaz, već i pozivaju da se premosti granica koje deli dva kontrastno postavljena prostora. Hinduizam vrata posmatra kao prelaz iz života u smrt, ali i kao prelaz iz smrti u oslobođenje. Sada kad smo istakli ove važne činjenice, asocijacije, pretpostavke, kad smo postavili smernice u analizi i moguća tumačenja simbolike vrata, možemo da krenemo na putovanje kroz stranice romana i otkrivamo pojedinosti koje će dovesti do otkrivanja tajni, namerno ili silom prilika zaboravljenih i bačenih negde gde se teško stiže. 


U priču nas uvodi atmosfera noći, apsolutne tame. Junakinju zatičemo zagledanu u noć, a to što ne pali svetlo ima dublje značenje od onog koje autorka navodi. Veri odgovara da ostane neprimećena, odgovara joj tama koja je obavija i pretvara se u njen štit, sklonište. Jedini trag koji otkriva da je ona tu, da postoji, jeste žar cigarete. Pomen cigarete i njenog žara možemo shvatiti na više načina. Prvo, pušenje cigarete nam otkriva da je junakinja, pored već imenovane zamišljenosti, nervozna, uznemirena zbog nečega. Iz ovoga saznajemo da je duboko potresena, obuzeta nečim mračnim, nečim rušilačkim što joj ne da mira i spokoja. Drugo, taj žar, jedina svetlost u noći, šalje poruku, kako junakinji, tako i čitaocu, da uvek postoji rešenje, ima izlaza, da i u najgušćem mraku postoji vsetlost, samo treba da je vidimo i potražimo na pravom mestu i u pravom trenutku. Ovaj žar cigarete, ako se setimo Popine Pepeljare, možemo shvatiti kao i Popa, možemo ga posmatrati kao malo sunce koje nam se osmehuje. Sunce, simbol života, svetlosti, topline i rađanja, odavno je zašlo, ali nije umrlo, nije se ugasilo. Žar cigarete će se  ugasiti, to malo sunce u noći će umreti, ali ono pravo će se ponovo pojaviti i oznaćiti počeetak novog dana, novog života, oživeće svetlost koja je bila na počinku dok je noć carevala. Taj žar je znak da nada postoji, a nada bez vere ne ide. Dim cigarete, koji odlazi iza junakinje, znači da je počeo proces sagorevanja njenih briga i da sve  prepreke polako nestaju. Razložimo li još malo postojanje dima koji nestaje i stapa se sa svežinom, dolazimo do nekoliko saznanja. Dim, kao sagorevanje prepreka i briga, nagoveštava postojanje odluke i lagano učvršćivanje, skupljanje hrabrosti da se ona ostvari. Do drugog saznanja dolazimo zastajući na trenutak i pitajući se zašto se ona lomi, zašto osećamo da postoji dilema koju  treba da reši. Ova pitanja su podstaknuta samim izborom da se stopi sa tamom i pasivnim položajem tela dok je umno i duhovno biće aktivno. Njeno skrivanje i monotoni pokreti ruke, koje i ne možemo smatrati pravim pokretima jer su mehanički, gotovo nesvesni, naučeni, odaju očajanje, rastrzanost i nesugurnost u donetu odluku. Iz te nesigurnosti proizilazi da je i prethodne problwmw pokušala da reši na isti način, a sada je ponovo ovde sa saznanjem da to i nije rešenje, sa saznanjem da ne može da nađe drugo. Drži se za to rešenje jer veruje da će jednom upaliti, oseća da ovaj put hoće i počinje borba između razuma i instinkta. Koga poslušati?   
Zora je najavljena personifikacijom oblaka (narasli i otežali) u kojoj je skrivena doza zavisti jer ona svoh teret mora zadržati u sebi, a oblaci mogu da puste kišu i olakšaju sebi. Novi dan je tu, a Vera pakuje stvari u automobil i otkriva nam da je njeno rešenje beg, otkriva nam da nema snage da postupi drugačije. Njenu majku, Olgu, upoznajemo kao natmurenu ženu koja ne ume ni da iskaže svoje neslaganje sa Verinom odlukom ni da je podrži. Vidimo da postoji problem u porodici kada Olga ostaje hladna na Verin poljubac. Hladnoća majčinog mekog obraza urezuje još jedan poraz, još jedan bol u Verinu dušu. Ovaj poraz boli jače od svega, ali ga ona dostojanstveno podnosi i rane zašiva šavovima nade da će majka krenuti za njom i mahnuti joj sa kućnog praga. Ti šavovi ubrzo pucaju, a rane koje krvare je teraju da što pre napusti kuću i prepusti se neizvesnoj sudbini. Instinkt je nadjačao razum i ona se otisnula na putovanje bez pravca i cilja. Kofer, tuga i ona, u isto vreme hrabra i slaba. Ne možemo reći da je kukavica, kukavice ne preduzimaju ništa, pogotovo ne kreću na neizvesna putovanja.
Odlazak je za nju značio mogućnost da udahne vazduha, mogućnost da ponovo prodiše jer ju je sve u kući gušilo, svi su je gušili. Želela je samo da ode i vidi da li će se ostvariti čudo u koje je verovala. Sada, treba spomenuti jednu od posebnosti autorke ove knjige koju malo ko može dostići. Reč je o njenim opisima koji tako lako klize, lako ih je zamisliti i skoro su opipljivi. Takođe, skoro je neosetan prelaz sa opisa prirode na uvođenje novog lika. Ovu lakoću, živopisnost i naosetne prelaze nalazimo još samo kod Ive Andrića. Isticanje lepote prirode prelazi u pohvalu umeću govorenja Verinog oca Stevana. Na taj način autorka uvodi ovaj lik u priču i nastavlja da opisuje atmosferu i osečanja dok Stevan govori. Ovo Verino sećanje, kao i sećanje na dane kad je uživala u očevom zagrljaju, uvode u srž promene. Razdor koji vlada među njima je posledica porodične tragedije koja se dogodila. Gubitak sina sve je promenio iz korena, otuđio ih i natovario najveće breme Veri na leđa.. Olga je utonula u mržnju i njome pokušava da prevari bol, a Stevan ne prihvata stvarnost, propada verujući da mu je sinčić napolju i kasni kući. Veru niko ne pita kako joj je, prinuđena je da gleda roditelje kako propadaju i nosi se s bolom kako zna, u tišini i bez ikoga da je razume, uteši, zagrli. Beg od te samoće, beg od patnje ona traži u putovanju, odlasku. Veruje da će, putujući, uspeti da pronađe mir i odboluje gubitak brata. Ovo putovanje je za nju žar cigarete u mraku. Potisnula je svoj bol da bi bila tu za roditelje koji nisu bili tu za nju. Zabranila je sebi da plače i ispoljava tugu kako bi pokazala roditeljima da i oni treba da budu jaki i suoče se sa istinom. Zna ona, bol nikad neće prestati, ali mora da se živi s njim. I da je htela, ne bi imala kome da poveri svoju tugu jer ni Olga ni Stevan nisu marili za njena osećanja, niti su više mislili jedno na drugo. Samo su ćutali utonuli u svoj bol i svoje borbe sa tom boli. Svako je za sebe tražio način da opstane ni ne pomišljajući da bi zajedno uspeli.

Ono što smo već primetili, a u narednim pasusima i stranicama je izraženo, jeste kombinacija sadašnjosti i prošlosti u pripovedanju. Karakteristična je i lakoća smenjivanja ove dve vremenske dimanzije, ono deluje tako lako, prirodno, ne oseća se postojanje nevidljive linije koja deli sadašnjost i prošlost. Autorka i ovde uspešno prilazi, ali ne sasvim, Ivi Andriću. Interesantno je da se budućnost skoro i ne pominje, samo je u jedva primetnim nagoveštajima. Jasno je da se iz sadašnjeg trenutka, u kome je odluka o begu, putovanju doneta, može samo u budućnost. Specifično je što Vera u budućnost ne kreće iz sadašnjeg trenutka, sadašnjost je samo privid, materijalno opipljiva slika (sedi u kolima). Stvarna dimenzija iz koje se polazi je prošlost jer su njene misli tada, u imaginarnom trenutku sadašnjosti, u prošlim vremenima i sa ljudima koji nisu deo ovoga SADA. U ovaj vremenski vrtlog budućnost se upliće pitanjem : Da li je bilo nešto što je moglo da je upozori nabudući sled događaja? Kako se na malom prostoru smenjuju i prepliću sve tri dimenzije vremena, teško je odrediti odakle se polazi, ali sigurno je da se ide samo u budućnost, jedino ta dimenzija vremena preostaje, jedino tamo su mogućnosti. Ne smemo tek tako preleteti preko pitanja koje je postavljeno, bar iz dva razloga. Prvi razlog je što naslućujemo da će dešavanja biti šokantna, iznenadna, neočekivana, a možda će se otkriti nešto mračno, užasno. Drugi razlog nas vraća autorki jer kroz ovo pitanje provejava sveznajući pripovedač, ali se ne  otkriva do kraja. Kao sveznajući, pripovedač se oglašava tek toliko da zagolica maštu čitaocu. Pripovedač se, do ovog pitanja, ali i nakon njega, drži onoga što junakinja  zna, ne ide dalje od toga. Iako je pripovedačevo znanje veće od junakinjinog, on to svoje znanje koristi samo da, u retkim trenucima, pripremi čitaoca na silinu događaja koji sledi, ali ne otkriva ništa o samom događaju.  
Vratimo se simbolici vrata za trenutak. Za sada, možemo prihvatiti kako relevantno hinduističko tumačenje ovog simbola, a evo i zašto. Izlazeći iz svog doma, Vera se našla sa spoljašnje strane vrata, a taj njen izlazak možemo posmatrati kao prelaz iz smrti u slobodu. Da, iz duhovne smrti u slobodu. Ostavljajući ta vrata iza sebe, sa njima ostavlja , pokušava da ostavi, sav teret. Skida i odbacuje sve okove, hrli ka slobodi, hrli ka nesputanosti i mogućim razgovorima. Time što odlazi, odustaje od ćutanja koje joj je nametnuto, napuštamanastirsku atmosferu gde je ćutanje osnovni zavet, pored onog datog Bogu. Takođe, Vera sebi postavljajedno jako važno pianje: Gde je nestala devojčica u meni? Svesna je da nema više one detinje radosti u njoj, da nema više ideala kojima je nekad težila, koje je branila i borila se  za njih. Nestalo je nestašno dete koje u svemu pronalazi dobrotu i lepotu. Samo siva, surova realnost sada dominira i vodi u patnjju bez kraja. Ponekad to dete u nama čini da nismo sami, ono nam je najveći oslonac i podrška, daje nam snage, gura napred i poručuje: Ti to možeš! Budući da deca deluju spontano i vođena trenutkom, može se reći da se devojčica u njoj vratila u trenutku kada je donela odluku da otputuje. Ta odluka je doneta ishitreno, ali je najveerovatnije bila najispravnija u datom trenutku. Nesvesna toga, junakinja je poslušala glas devojčice u sebi i ne znajući da je to progovorilo dete na koje je zaboravila. Drugi momenat vraćanja toj devojčici bi mogao biti kad joj oči zasuze pred lepotom prirode. Deca su uvek u sadašnjem trenutku, radoznala, istraživačkog duha, pa odrasli treba od njih da uče o prepuštanju i življenju u sadašnjem trenutku. Pitanje koje je postavljeno i svest da beg ne rešava ništa otkrivaju još jednu temu za razmišljanje, a to je tema grešaka. Svesno načinjena greška, i uopšte ono što smatramo greškom, nije uvek greška. Ponekad je greška ono najbolje za nas, ono što nam je potrebno zbog nečega. Isto tako, svest da je ono što činimo pogrešno nas izdiže iznad greške i omogućava da sagledamo sve mogućnosti kako bismo ispravili grešku ili iz nje izvukli korist. Tako i Vera, svesno greši, ali veruje da je to najbolje za nju. Grešeći, ona sebi ispunjava želju da poseti kraj u kome je njen otac živeo. Ide za radoznalošću deteta u sebi ne bojeći se nepoznatog. Strah od nepoznatog je često fatalan za izgradnju identiteta i  ostvarivanje svoh potencijala. Zato treba ići u susret nepoznatom i videti gde će nas odvesti. Naravno, može nas odvesti i do uspeha i do propasti, ali ako ostanemo u mestu, tu gde jesmo, nećemo saznati gde bismo bili i gde bi nas odvela avantura u koju bismo se upustili. 
Sećanje na rasprave sa Mirsadom jasno ukazuje na trenutak osvešćenja, trenutak spoznaje da ona vivše nije ona Vera koja je bila. Vraćajući njegove reči u sećanje, shvata da je izgubila ideale, izgubila optimističnost, ostavila deo sebe tamo ne gde. Shvatila je da ipak voli taj izgubljeni deo ličnosti koji je nju činio njom, bila je prepoznatljiva po njemu. Nije više mogla da se pronađe, izgubbila se u lavirintu života. Možda je ovo putovanje njen izčaz, možda su ta sećanja početak novog pronalaženja sebe. Ovako ogoljena, izgubljena, to nije ona. Ni sama trenutno ne zna ko je, u stvari, Vera, ali sigurno zna da ovo nije njeno odelo, sve što je sada čini je tuđe. Duboko u njenoj podsvesti je zakopano ovo tuđinstvo i osećaj prisustva nečega što ne ume da definiše, imenuje, nagoni je na putovanje. Beg od problema je za nju povratak sebi. 
Zanimljiv je odnos Vere i Mirsada, kao i njegov lik. Njih dvoje su kontrastno postavljeni, što nas asocira na Crnjanskog i njegove Seobe u kojima su dva brata, Vuk i Aranđel, kontrastno građeni. U slučaju naših junaka, Mirsad je uvek bio taj koji kontrira i izvrće Verine reči ne prihvatajući stavove različite od njegovih. On je bio taj koji nije mogao da makne od predrasuda i stereotipa koje nameće sredina. Zatvoren za išta novo, drugačije, bolje, kroz život je išao dosledno se držeći svog i ne prihvatajući drugačije. Mirsad je bio sve što Vera nije. To je nju i privlačilo i odbijalo, uvek je osećala kao da je u drugom svetu dok je on bio tu. Rasprava koju oni vode otkriva dosta toga o njima, ali i pokreće temu čovekove slobode, moći da menja stvari, da prevaziđe ograničenja koja su mu nametnuta. Osnovna tačka sukoba je tema nacionalnosti, On, kao realista i zastupnik predrasuda, pokušava da ospori njenu teoriju da sve nacionalnosti, ako se njihovi pripadnici potrude, mogu da se drže zajedno, mogu da poštuju druge koliko i sebe. Na kraju krajeva, svi smo ljudi i svi smo jednako vredni. Svi imamo iste potrebe, osećanja, svi sanjamo, maštamo, želimo, borimo se i svi dišemo pod istim nebom. Da, odvojeni smo verom i nacijpm, ali više nas odvaja to što mi samo prihvatamo tu odvojenost i otuđujemo se samo zato što su naši preci rekli da tako mora. Vera želi to da promeni, da probudi svest da su ljudi ti koji se spajaju, a ne nacionalnosti. Takođe, želi da iznese na videlo da čovek, svojom voljom, verom, upornođću i trudom može da postigne sve što želi i nikako ne sme dozvoliti da ga sputa nečije nepoverenje da on to može i ne dobijanje podrške od istih tih ljudi. Sve se može, ako se dovoljno želi i ne odustane kod prve prepreke. Isto tako, dovodi je do ludila to što uporno odbija čak i da pokuša da razume ono što govori o čoveku kao biću slobode. On ne veruje u slobodu, život je za njega moranje koje se mora ispuniti onako kako drugi kažu. Uveren je da su njegove spoljašnje odlike njegov identitet, a zapravo je suprotno, one su samo dodatak podacima koje svako dobije po rođenju. Pravi identitet svakoga od nas je ono što nosimo u duši, naše misli, ponašanje, ono što volimo, ono što dajemo drugima i način na koji volimo. To smo mi, a nismo naša nacionalnost, nismo predrasude. Nacionalnost je obeležje naše pripadnosti, ali naša pripadnost nas ne ograničava da prihvatimo druge, da učimo od drugih. Ako želimo da poštuju nas, moramo i mi poštovati druge. U redu je ponositi se svojom nacionalnošću sve dok poštujemo i prihvatamo tuđu. 
Još jedan argument u prilog činjenici da je Vera apravila ključne korake ka ponovnom pronalaženju sebe jeste to što zna i oseća da je čovek mali u odnosu na svemir i prirodu. Čovekov život je poput trenutka za svemir, a priroda je ta koja nešto tako malo čini velikim. Sama mogućnost da čovek brine o prirodi koja će ga nadživeti  ga uzdiže, čini ga velikim. Kroz divljenje i brigu o prirodi, trajnijoj od nas, pokazujemo da smo dostojni zadatka koji nam je Gospod poverio predavši nam na čuvanje ono što je stvorio. Vera Gospoda i prirode u nas, ljubav, mir i sreća, kojima nam zaceljuju ranjenu dušu, treba da nam bude dovoljna da bismo verovali u sebe i sledili svoje srce i snove. Čovek to može jedino kad se suoči sa istinom, prihvati je i sačuva ono što jeste pridodajući nova iskustva i lekcije. Otvoriti oči ne znači biti neko drugi, ne znači biti ono što nisi, već dodati novo onome što već postoji. Ne bežati od sebe, svojih osećanja i uspomena jer, gde god pošli, to nosimo sa sobom, ne možemo ostaviti sebe. To bi značilo da puštamo da sve ide mimo nas, to bi bilo potiskivanje koje će kad-tad zaurlati da se odboluje i proživi do kraja.

Drugo poglavlje počinje spominjanjem krivina i prelaska s ravnog na neravni put. Iako je ta slika uobičajena, skoro svakodnevna, iza njene spoljašnjosti se krijevažan sloj koji nosi nekoliko poruka. Spominjanjem krivina i samim gledanjem, koračanjem ili vožnjom po njima, na korak smo do spoznaje o životu. Zadržimo li se na kriviinama i stavimo li život naspram njih, uviđamo da je krivina na koju smo naleteli samo jedna od mnogih životnih krivina sa kojima ćemo se susretati. Mnogo puta mi hoćemo pravo i zacrtamo putanju, a život nam iskrivi tu našu pravu liniju. Ne smemo izgubiti ravnotežu, moramo zablistati i tao gde nismo želeli da pođemo ali nas je život baš tu doveo. Kako se sve dešava s razlogom, treba razmisliti da li je naš put bio zaista ispravan, da li je zaista bio najboljiza nas Najverovatnije nije, inače se život  ne bi trudio da nam promeni pravac kojim idemo do cilja. Prelazak s ravnog na neravan put tykođe u sebi nosi asocijaciju na život. Reč je o tome da u životu nije uvek sve lako i da ponekad moramo proći trnovit put kako bismo postigli ono što želimo, kako bismo uzeli ono po šta smo pošli. Vera nam sve ovo potvrđuje i pridodaje to da često i ne znamo koliko smo hrabri dok nam hrabrost ne postane jedina opcija. 
Sledeći važan detalj je uvviođenje motiva sna. San je ovde dobio svoje srednjovekovno obeležje, kroz san se najavljuju predstojeći događaji, što potvrđuje starica Ljubica izjavom da je sanjala sda će Vera doći. S druge strane, Verin san je bitan iz dva razloga. Prvi je taj da kroz san dobija nagoveštaj o postojanju strašne tajne koju treba da otkrije, a drugi razlog se tiče autorkine vešto upotrebljene tehnike da nagovesti postojanje fantastike koja će se javiti u sledećem poglavlju. 
Verine brane su popustile pred Ljubicom i pustila je suze da teku sve dok se same nisu zaustavile. Ona je sada dopistila da se poplava potiskivanog izlije i da odboluje sve što je do pola odbolovano. Ljubica joj postaje glas razuma i tek nakon njenih reči shvata zašto nije uspela sa Mirsadom. Razgovor im je došao do Verinog sna, medijuma fantastike na čije elemente ćemo obratiti pažnju. Čim je ispričala san, Ljubica je znala koga je sanjala i odvela je na grob. Tu polinje realizacija fantastičnih elemenata jer kamen proogovara slikama. Veri se pričinjavaju nepovezane slike, a kako zaključujemo iz staričinih reči, one su povezane sa tajnom čije je klupko počelo da se odmotava. Tako se u priču uvodi Sofija o čijoj sudbini ćemo tek saznati, ali jedan nagoveštaj ne sme nam promaći. Sama pozicija groba, izdvojenost od ostalih, usamljenost, vraća u sećanje stari običaj da samoubice ne smeju biti sahranjene sa ostalima. Ovime smo, možda, već saznali kraj priče o Sofiji, a time je probuđena želja da čujemo celu priču. Tragedija koju slutimo, pre početka priče budi saosećanje i snažne emocije prema Sofiji. Kao i u Veri, u nama živi nada da smo pogrešili, da je nešto drugo razlog izdvojenosti njenog groba. 

Autorka je ovim pokazala izuzetnu veštinu jer malo ko uspeva da ispriča nečiju priču nagoveštavajući njan kraj i počinjući od kraja. Možda je samo zavarala čitaoca i navela ga na pogrešan zaključak. Šta je istina, ostaje nam da spoznamo. Još jedna stvar se mora istaći, pripovedačke tehnike su mnogobrojne, ali je nanjuverljivija u preplitanju sadašnjosti i prošlosti. Međutim, tehnika prekidanja priče u ključnom momentu je dosta neubedljiva. Nagla je, a ponovno vraćanje na Verin lik deluje izveštačeno, kao da mu tu nije mesto. Ono najvažnije u trećem poglavlju nam daje mogućnost da bolje upoznamo Ljubicu i potpuno sagledamo njenu mudrost, nesebičnost i nežnost. Naravno, ističe se to koliko je ova žena hrabra, a bila je primorana da u najvećem strahu, strahu za život, bude hrabra i sakrije strah. Samoća odzvanja iz svakog dela njenog bića, njenih priča, čak i u rečima joj se jasno čita koliko je samoće u njoj i oko nje. Kad kaže da više veruje snovima nego svojim očima, tada čitalac ne može suzdržati uzdah koji je do sada, kako-tako, uspevao da suzbije. Ljubičine mudre reči neću analizirati jer bi time bile banalizovane, a čitalac će se u njima lako pronaći i odćutati koji minut nad njima. Kraj trećeg poglavlja u priču uvosi misterioznog čoveka koji noću posmatra Ljubičinu kuću i tajno ulazi u nju. Njegovo prikradanje i želja da ostane sakriven govore nam da je on deo, možda i ključ, tajne koja će se otkriti i pokrenuti odmotavanje klupka čije postojanje naslućujemo još od kad smo pročitali množinu imenice TAJNA u naslovu. 
Priča o Divijacima, njen početak sledi odmah nakon pojave misteriozne ličnosti. Nagli prekid jedne priče i prelazak na drugu ostavljaju utisak fragmentarnosti kojoj do samog kraja nećemo znati smisao. Iako ponekad, a naročito nakon drugog susreta sa noćnim posetiocem, imamo utisak da je sve na rubu onostranosti, da je sve proizvod jedne psihoze, mi i dalje verujemo da su događaji stvarni, iako ponekad nabacani i raštrkani. Ta raštrkanost čini da radnja stoji na klimavim nogama, da se nesigurno tetura iz stranice u stranicu. 
Autorka u jednom momentu usmerava čitaočevu pažnju ka otvaranju asocijativnog polja. U pitanju je scena kada Mirsad, koji je na samrti, traži da vidi Sofijui traži da ga Bog uzme i prekrati mu strašne muke. Ovde se uvode dva motiva, prvi je potreba za pokajanjem. Tu se rađa asocijacija na Lazu Kostića i pesmu Santa Maria della Salute u kojoj pokajanje predstavlja uslov za pojavu drage. Tako i ovde, pokajanje je preduslov za spasenje. Za razliku od pesnika, Mirsad se ne kaje, tako da mu spas ne dolazi odatle. Drugi motiv autorku ponovo približava Ivi Andriću i njegovoj pripoveci Anikina vremena. Zapravo, i Ristićkina snaha i Mirsad kunu i to je ono što ih povezuje - KLETVA. U Mirsadovom slučaju, kletva uništava i njega i Sofiju. Kasnije saznajemo da je Sofija ostavila svoju ćerku i izvršila samoubistvo. Tu se potvrđuje naša slutnja s početka teksta, a dete biva dato u manastir. Kako nema pomena o detetovom imenu, a uzimajući u obzir Verin stav o ljubavi i prijateljstvu dve osobe različite vere, naslućujemo da je ona Esadova i Sofijina ćerka, ćerka majke hrišćanke i oca uslimana. Imajući u vidu da su je, možda, Olga i Stevan usvojili, donekle možemo razumeti i njihovo ponašanje.  
Ništa ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo jer nemamo pouzdan podatak, sve je u naslućivanju. Šokantno saznanje da su događaji u Jasiku samo snovi sanjani u komi ostavlja bez teksta jer nema ni pomena da se dogodila nesreća. Ovo saznanje rasvetljava nagle prelaze i nedovršene priče jer se, zapravo, prelazi iz sna u san. Vera je kroz snove spoznala svoje greške, pronašla je izgubljeno i zaboravljeno Ja, vratila se sebi kakva jeste i osvestila da može da bude ono što želi. Prevazišla je strahove, prepreke i ograničenja, pobedila je staru sebe koja joj je smetala da postane nova ona, da bude ono što želi. Sada možemo reći da se Branka poslužila tehnikom Miloša Crnjanskog. Reč je o tome da je i ona svoj roman oivičila snom. Roman Ostava tajni počinje izlaskom iz sna, zatim se radnja odvija u snu i na kraju se opet budi iz sna, dok se Seobe završavaju ulaskom Vuka Isakoviča u san, a počinju njegovim izlaskom iz sna. 

Sada ćemo se vratiti koferu i njegovoj crvenoj boji. Kofer postaje jedna apstrakcija, jedna mogućnost koja čeka da se ispuni. Crvena, kao boja ljubavi, nagoveštava nastavak jednog života koji je ponovo rođen. On postaje simbol spremnosti da se uplovi u ljubav i njome ispuni praznina kofera. Takođe, ne odvajajući se od njega, Vera spremno stoji pred nekim novim vratima koja čekaju da se otvore njenoj i Mirsadovoj ljubavi.






Autor teksta: Sofija Ivanović